Zaustavite se, ide važan političar
Klizavica i mjestimični odroni manji su stres nego ona odvratna sirena i naređivački glas na megafonu
Moj otac je čitav svoj radni vijek proveo u ŽTP-u (Željezničko-transportno preduzeće). Jedno vrijeme su ukinuli preduzeća, a uspostavili - organizacije. U vrijeme SOUR-a, OUR-a i sl. ta firma se zvala ŽTO. Ali njeno sjedište je uvijek bilo na istom mjestu - u Omladinskoj broj 2 ili sadašnjoj Musali. Više puta sam bio kod njega u kancelariji. Kada sam išao kod oca portir bi me samo pitao: „Jesi l' ti onaj mali Danetov?" Ja bih klimnuo glavom, a on bi rekao: „Hajde briši, gore ti je stari.“
Sjećam se prozora njegove kancelarije na drugom spratu, malo udesno, koji je gledao na park prema FIS-u. U Omladinskoj ulici, kod parka je bilo i autobusko stajalište, mislim za Koševsko brdo, koje je uvijek bilo puno.
Koliko se sjećam i tada je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, bilo na istom mjestu. Prekoputa ŽTP-a. A samo na malom parkingu, pored drvenog mosta na Koševskom potoku, bio je parkiran jedan crni mercedes. Svako malo smo mi djeca odlazili, gledali unutrašnjost tog automobila i divili se kontrolnoj tabli na kojoj je maksimalna brzina bila 240 kilometara na sat.
Kad te zamišljenog trzne glas iz megafona
Posjećivali su ovaj grad i tada mnoge delegacije, pa i najvažniji gost ikad - Josip Broz Tito. Samo za Titov doček ulice su bile blokirane, a mi - djeca smo iz škola, u pratnji učiteljica, odlazili na Titovu sa cvijećem, da ga dočekamo. Tito bi naišao u nekom velikom automobilu bez krova. Pored njega je, na zadnjem sjedištu, sjedila Jovanka, a naprijed su bili vozač i pratilac.
Nekad si kroz „rentgen“ prolazio samo na aerodromu, a sada u svakoj zgradi gdje rade naši vladari
Poslije bi se vraćali u školu puni utisaka, a mnogi od nas smo jedni druge ubjeđivali kako se Tito baš nama nasmijao i mahnuo nam. I već nakon kratkog vremena ulice bi opet funcionisale na isti način.
A onda je početkom devedesetih na naše prostore došla demokratija. Oni koje je narod demokratski izabrao su pronalazili razne načine da sa se što manje sreću sa narodom koji ih je birao i sa narodom kojeg bi trebali predstavljati. Zgrada ŽTP-a je prepolovljena - preduzeće je ostalo na samo jednom dijelu zgrade, a u drugi dio su uselile - insitucije vlasti (šta će im cijela zgrada kada imaju samo pola Željeznice?).
Nekad si kroz „rentgen“ prolazio samo na aerodromu, a sada u svakoj zgradi gdje rade naši vladari. Pa, kad vide šta imaš po džepovima, javiš se nekadašnjem portiru, a sadašnjem Securityiju, da objasniš kome ideš, oni nazovu na telefon da provjere i daju ceduljicu koju onaj gore (kome ideš) mora da potpiše.
Otkako je Omladinska ulica postala Musala nestalo je i autobuskog stajališta - jer šta će ljudi bezveze da stoje i čekaju autobus, a da se onaj koji za nas misli gura da dođe do limuzine. Ulica je zatvorena za saobraćaj, a njenom cijelom dužinom parkirana su vozila naših izabranika. A ta ulica je bila jedini izlaz iz Miss Irbine na Titovu, jer zatvorena je i ona sljedeća - reisa Džemaludina Čauševića. A kako i neće biti, jer tu naši izabrani ulaze u Kanton. I tu su parkirana vozila onih koji na malo manjem nivou brinu o nama. A ako slučajno, greškom, skreneš u Miss Irbinu iz Radićeve, onda se pripremi da obiđeš cijeli krug, izađeš ponovo na Obalu, pa se u dugačkoj koloni opet provučeš kroz Radićevu i dočepaš slobode tek na Titovoj.
E sad, ako neki bezobzirni vozač iz naroda nakratko parkira svoj automobil dok ode, recimo, do buregdžinice ili da napravi dupli ključ u obližnjoj radnji, a time zakine i dio teritorija onih koje smo birali, čekanje će biti puno duže, jer brzinom munje se stvori pauk da oslobodi prostor za vladajuće. I zakrči cijelu ulicu još neko vrijeme. Jer otkud narodu pravo da žuri? Žure samo oni koji nas vode.
Nedavno vidim da je prolaz iza zgrade Predsjedništva zatvoren čak i za pješake. Vidio sam mala vrata i rampu sa okruglim znakom i prekriženim pješakom. Jer otkud pravo nekim šetačima da gledaju ko se vozi u kakvoj limuzini i ometaju rad naših vladara svojim hodanjem? A taj kratki dio od zadnjeg izlaza iz Predsjedništva do automobila je, zapravo, jedini dio gdje možete vidjeti onoga za kojeg ste glasali. Nakon toga sjedaju u limuzine zatamnjenih stakala i susret sa njima je završen.
A ti automobili zatamnjenih stakala veoma rijetko ili skoro nikad ne idu sami. Obično je jedan automobil ispred njih i jedan iza. Onaj prvi je najbolje opremljen. On ima rotaciju na krovu i na dijelu maske motora, ima zaglušujuću sirenu i ima ono što je nekima najvažnije – megafon! Tako svako malo mogu da se izderu na nekog nesretnika koji se zamislio na semaforu, a koji je svoj glas dao onome zbog kojeg se sada galame na njega. Jer za njih ne postoje semafori. Ne postoje pune linije i prednost. Uostalom, zašto bi postojali? Oni su stvorili zakone, a oni sa megafonom ih provode. Zato i imaju pravo da ih krše.
Dragi, grozni put preko Vlašića
Donedavno sam, radeći kao komercijalista za jednu modnu kuću, imao zadatak (obično utorkom) da obiđem prodavnice te firme u BiH, da vidim šta se radi i dodam neku robu koja nedostaje. Samo putovanje do Mostara već tako poznatim putem i nije neki problem. Malo teža etapa je putovanje nakon Mostara - od Jablanice prema Prozoru, Bugojnu i Jajcu, tamo prema Banjoj Luci. A od Banja Luke do Sarajeva imaš dobar izbor. Preko Vlašića je kraće, ali ima jedno šest miliona krivina i gudura. Preko Teslića je puno bolji put, ali ja sam skoro uvijek išao preko Vlašića. Jer taj put, iako dosta neudoban, uvijek mi je bio miliji, zato što njime ne idu naši demokratski izabrani vladari.
Do Mostara sam veoma rijetko sretao kolone sa sirenama i megafonima, jer sam tamo dolazio već oko osam ujutro. Rano je njima još. Ali povratak do Jablanice! Kada u retrovizoru ugledaš kolonu sa rotacijama imaš nekoliko izbora. Prvi, da Boga moliš da uskoro naletiš na neko proširenje i skloniš se na vrijeme. Drugi, da ipak nisi toliko sretan i rizikuješ da ti se na dva centimetra iza tebe zalijepi policijski automobil sa zasljepljujućom rotacijom i sve vrijeme ti blica farovima - bez obzira na to što iz drugog pravca ide šleper. I treći - da se na tebe izdere preko megafona onaj nervozni pratilac.
Tada pustiš i sve one ostale da te pretiču. Pa i autobuse. Jer se osjećaš kao regrut-vojnik kojeg je neki iskompleksirani starješina nalijepio i obrukao pred cijelim bataljonom. Još je bolje kada slična kolona, iz drugog entiteta, naleti u kanjonu Vrbasa, na putu od Jajca za Banju Luku. Tu se ionako jedva mimoiđeš sa kamionima i autobusima, a još kad ti onaj drekne iza leđa!!!
Zato sam u povratku uvijek birao put preko Vlašića, čak i po najvećem snijegu, jer sam shvatio da su i klizavica i mjestimični odroni manji stres nego ona odvratna sirena i još naređivački glas na megafonu. Da ne govorim o tome da mi odron na putu nikako nije mogao povrijediti dostojanstvo.
Oni nemaju razloga da se boje. Njih ovaj narod nije birao. Niti su oni ovom narodu bilo šta obećali
I tako siđem do Travnika. Ako imam nesreću da je neki „demokrata“ putem ogladnio, pa stao sa pratnjom da prezalogaji Vlašićku puru u obližnjem restoranu, imam dobru šansu da me i tu uganjaju sa sirenom. Kada dobacim do Viteza i skorog izlaza na autoput, puno je lakše. Već je mrak uveliko. Dan je došao svome kraju, a „naše demokrate“ su se nakon napornog radnog dana već odavno vratile kući.
Na autoputu možeš u to doba vidjeti samo limuzine nekih diplomata koji službuju u BiH. I koji dolaze uglavnom iz bogatijih i razvijenijih zemalja. I nijedan nema sirenu na automobilu, ni policijsku pratnju. Megafon vjerovatno nisu vidjeli ni na utakmici.
Oni nemaju razloga da se boje. Njih ovaj narod nije birao. Niti su oni ovom narodu bilo šta obećali.
Niti bilo šta slagali.
Galerija
( Zvonirmir Nikolić (AlJazeera) )