Marko Tomaš: Kad će se kod nas, konačno, početi živjeti za domovinu?

Domovina je vještačka konstrukcija koja je na našim prostorima poslužila kao dobro sredstvo manupulacije. Među našim narodima stalno postoji potreba da se za istu herojski gine, ističe pjesnik i književnik, Marko Tomaš, i dodaje da mu nije jasno kada će se za istu početi živjeti.

Na nedavno održanom festivalu književnosti, „Kotorski krug“, govorili ste o patriotizmu. Šta za Vas znači biti patriota? Kako ljudi danas poimaju ovu riječ?

Za mene je taj koncept danas velika budalaština, iako, sigurno da se može gledati iz različitih perspektiva i vjerojatno bi netko i našao i neke pozitivne stvari u tome. Međutim, danas i ovdje, na ovim prostorima na kojima mi živimo, smatram da treba dekonstualizirati takve pojmove, da ih treba uništiti jer mislim da je pogubno vezat’ se za jedan kamen, jedan prostor, za samo određene ljude.

Nedavno ste u jednom intervju izjavili: „Balkan je zatrovan nacionalizmom, planiram da ga napustim“. Da li je situacija na ovim prostorima zaista došla do toga da ne vidite svoju budućnost, a ni budućnost mladih, ovdje?

Pa da, tu sam rekao sve. Razgovarali smo tome zbog čega ljudi odlaze odavde, šta ja mislim o tome. I uglavnom se potencira ta priča da su neki ekonomski razlozi na prvom mjestu. Međutim, ja smatram da su oni tek na desetom, petnaestom mjestu, da je ljudima jednostavno dosta, da su umorni od ove teške zatrovane atmosfere, od ratova koji nikako da se završe, da jednostavno žele da prožive svoje vrijeme tamo gdje im se čini da stvari funkcioniraju na drugi način. Onako da žive neki običan normalan život, ili makar pokušaju da ga žive.

Koliko su stvari koje se dešavaju u društvu, oko nas, okidač za Vaše stvaranje? Koliko poezija može biti pobuna, revolucija?

Koliko sad može biti ne znam, ali, definitivno sve te stvari koje su se dogodile jesu me isprovocirale da probam reći nekakvo svoje mišljenje i prikazati vlastito stanovište u svijetu kakav jeste, u okruženju kakvo jeste. Ja, u poeziji, nekad možda previše eksplicitno govorim o tim stvarima, ali smatram da je to potrebno. Svi se dernjaju s jedne strane: „Demokracija, demokracija“, s druge strane pričaju o nekakvom jedinstvu, kako moramo misliti isto ako želimo da uspijemo. Tako da se negdje sudaraju te stvari, zato treba uvijek iznosit drugačije viđenje.

Čini li Vam se, ponekad, da se na nekim ključnim pozicijama nalaze ljudi koji pokušavaju da kroje građane onako kako to njima odgovara, i na koji način pojedinac može da se izbori sa tim?

To je uvijek tako bilo, da se čovjek oblikuje, da se njegovo mišljenje oblikuje, nije to danas ništa drugačije nego što je bilo prije. Osim što je problem što se ljudima ne govori da bi trebalo da iznose svoje mišljenje, da misle svojom glavom, da se zapravo možda i pobune ili da se slože, ali nakon što razmisle svojom glavom. Treba uvijek sumnjati, sve počinje od nje. Ona je preduvjet za mišljenje, pa samim tim i ono što je u nama treba dovoditi u pitanje i preispitivati. Jedino na taj način čovjek se može izvući iz tog vrtloga uticaja.

Preduslov za građenje sopstvenog mišljenja i kritičkog promišljanja jeste čitanje. Šta mislite, čitamo li dovoljno?

Nekako živim u uvjerenju da se čita dovoljno, ali je pitanje kako se i šta čita. Ja pokušavam da ne znam šta se čita danas u školama. Nenad Veličković jako puno radi na tome u BiH, onaj, i problem je sa nastavom književnosti. Ne znam da li je tako u Crnoj Gori, ali u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, jeste da se ljudi ne uče književnosti, ne uče se čitanju, interpretaciji teksta, razumijevanju, nego ih se kroz nastavu književnosti uče da budu Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, što je potpuno pogrešan pristup.

Kako Vi gledate na te podjele?

Vjerovatno bi neko mogao bolje da odgovori na ovo pitanje, prosto stvari su se dogodile, kad govorimo o tom rascjepu, iz ko zna kojih razloga, dogodile su se na potpuno pogrešan način. Smatram da je uvijek korak unatrag ako razmišljamo o nekakvom ujedinjavaju, jedinstvu, o stvaranju veće konstrukcije - uvijek je pogubno to dijeliti, razbijati, smanjivati vlastiti svijet. Mi, smanjujući svijet prostorno smanjujemo i vlastite vidike, i prostor za razmišljanje. Iz konteksta jedne velike kulture idemo u manju. Ali možda smo to i zaslužili.

Profesor Aleksandar Jerkov je govoreći o „Rješavanju jugoslovenskog pitanja“, na istom ovom festivalu na kojem ste i Vi učestvovali, kazao da je problem bio taj što se nijesmo saživjeli sa nekadašnjom velikom državom. Kako Vi gledate na to? Šta je bio „problem“ Jugoslavije?

Iskreno, Srbi i Hrvati, prije svega. Kako sam se dosta selio, još u vijeme te velike države, i tada sam kao mali doživio različit pristup spram toga. Iz Mostara gdje je to bila jedna neupitna ideja, među ljudima se o tome nije raspravljalo, tek kad sam se preselio u Vojvodinu, suočio sam se sa tim da mi nijesmo svi Jugosloveni nego da postoje nekakve podgrupe u okvioru toga. Vrlo sam sporo učio se tim razlike. Zašto i kako, ne znam. Rat je najveći biznis koji postoji na svijetu, i uvijek mi se vrzma po glavi da su se neke stvari dogodile radi preraspodjele i stvaranja nekih novih ekonomskih elita. Što se naroda tiče mislim da sa tom idejom nije kraj, čim razgovaramo o njoj, ona živi, ali kako će se to manifestirati, u kom obliku, to ne znam. Vidjećemo.

Potrebno je debatu vratiti na trgove

Kako Vam se čini koncept prvog festivala književnosti “Kotorski krug”?

Mislim da su ovakve stvari potrebne. To vraćanje nekakve javne debate na forume, trgove, kao što se to nekada davno radilo.

Na proljeće stiže prvi roman

Na proljeće bi trebalo da se pojavi Vaš prvi roman. Nakon poezije, kako je tekao proces stvaranja?

Zapravo sam htio da napravim - opet, to dolazi vjerojatno iz toga što se bavim poezijom - ali sam htio roman koji je skica, u kojem ću da pobacam udice okolo da bi čitatelj sam na koncu sklopio mozaik same priče. Evo vidjećemo šta će biti....

( Nina Marković )