Who See: Vjerovali smo u sebe i zato smo i opstali

Sa Who See klapom nije lako komunicirati ako ste na nekom prometnom mjestu, osim ako vam ne smeta da vas svako malo prekidaju fanovi koji ih salijeću da im kažu ponešto, uzmu autogram i fotografišu se. Prije više od deset godina, kada su tek počeli svoje muzičko putešestvije, sigurno je malo ko očekivao da se jednoj rep grupi u Crnoj Gori može desiti da dok šetaju ulicom ushićeni klinci vade telefone i poziraju sa njima, dok im Dedduh poklanja novi, nedavno objavljeni CD simboličnog naziva "Nemam ti kad", a momak u prolazu im dobacuje da dođu u Hrvatsku. Noyza i njegovog partnera čak je i pop iz obližnje crkve prepoznao. Kako bi se makli iz gradske vreve osunčane Podgorice vratili smo se na, kako kažu bokeški reperi, njihov početak - klupu. U jednom mirnom kvartu ispod Gorice, bez mnogo prolaznika, kako bi na miru popričali o novom, nakon uspjeha sa prošlim izdanjem i odlaska na Eurosong, sa uzbuđenjem očekivanim albumom. Noyz i Dedduh otkrili su nam koliko su se stvari promijenile od njihovog prvog singla "Dim po dim" do saradnje sa kultnim američkim reperom Šonom Prajsom, kakav je bio njihov put - od klupa do Kopenhagena.

Kakve su prve reakcije na album?

Noyz: Ja sam malo čačkao po Facebooku, YouTubeu, dobre su reakcije generalno. Ima poneko da kaže da je smeće totalno, ali biće da je sve to normalno. Što znam, kad slušaš 500 puta album ne znaš više što da misliš. Sad dok je bila faza miksanja preslušavali smo sve milion puta, paziš kakav je kik, kakav sner, svaki detalj i onda ti sve postane čudno. Ali sad poslije prvih reakcija se sve sleglo.

Što vam je bilo u glavi kad ste počeli da radite album?

N: Desetak dana prije nego smo počeli da radimo bio sam na Outlook festivalu u Puli i slušao dosta engleskog garaža i bio malo pod utiskom tim kasnije. Htio sam da bude malo više za ples, za veliku binu, a Deda je više htio da ide put daba i regea tako da imamo bukvalno A i B stranu. Ima svega, drugačiji je nego prošli.

Kakav je bio proces snimanja?

Dedduh: Šarenolik, selili smo studio kao što i inače to radimo iz mjesta u mjesto.

N: Dok se demo radi volimo da je ekipa tu, da je interna atmosfera, da se može pojest i popit. Zabili smo se u kuću u Đenoviće i snimili dvadeset pjesama za isto toliko dana. Poslije smo pravili selekciju.

D: Uglavnom ta energija koja se stvara u početnoj fazi je najbitnija. Kada se skapiraš sa producentom odmah na početku...

N: Kad zna koliko si popio. (smijeh)

D: Moram da pomenem bitmejkere Seagull Primea, The Outvaderz, Baby Dooksa, bez njih ne bi bilo ovoga

N: I Dedu iz Who Seea, odlične nam je bitove odradio.

Dvadeset pjesama nije malo?

N: Mislim da su se svi dobri albumi snimali tako iz cuga, prvi Wu-Tang je snimljen za sedam dana. Mislim da je najbolje da se tako rep radi, da se ukrcaš na energiju te prve pjesme i rokaš kolko možeš.

Još vjerujete u album kao pravi format za vas?

N: Sad smo baš pričali o tome, isto je LP prava stvar, osjećaš se kao dio nekog velikog projekta. Milo mi je da imamo CD u rukama. Objavićemo i na ploči album, to nisam očekivao da će nam se ikad desiti.

D: Mene još drži euforija oko toga kao prvi disk kad smo izdavali.

Kako vam sad izgleda taj period kad ste radili prvi album?

D: Ej, kad se sjetim...

N: Druga priča je to bila, teže se dolazilo do svega.

D: Zamisli koliko je to bilo drugačije kad smo bili u stanju da finansiramo sve troškove odavde do Beograda samo da bi nastupali sa dvije pjesme kao predgrupa predgrupe. I vratimo se prezadovoljni.

Jeste li mogli tada da zamislite da ćete biti popularni kao danas?

D: Da ne budem lažno skroman, uvijek sam vjerovao u naš talenat. Ne mogu reći da sam vjerovao da ćemo biti mejnstrim, da ćemo ići na Evroviziju. Ali vjerovao sam uvijek u nas, zato smo i opstali.

N: Bitno je da se čovjek dobro zabavlja. Sve je krenulo iz zajebancije i dan danas, iako je sve prešlo u neki drugi oblik - više se ne sjedi na klupi nego idemo direkt u studio, trudimo se da se to ne izgubi, da se provodimo dok radimo.

D: Paralela između prvog i ovog albuma - na debiju nismo imali Šon Prajsa.

Kako je došlo do saradnje sa njim?

N: Odavno smo imali želju da napravimo neku internacionalnu kolaboraciju. Kontaktirali smo Phat Philliea i on nam je taj kontakt nabacio.

D: Oduševilo me to da, s obzirom da je on velika zvijezda, je to primio kao normalnu stvar i izašao u susret bez puno natezanja.

N: Poslije dva dana je poslao strofu, sve spremno za album.

Vidim spopadaju vas fanovi po gradu da se slikate, date autograme... Kako prolazite van Crne Gore?

D: Isto se slikamo.

N: Vari nas polako i region, a imamo na albumu dosta ljudi iz okruženja koji rade vrhunski rep.

D: Ovog puta su gosti ušli u temu na najbolji način, to nije bio slučaj sa prošlim albumima gdje je svako mlatio što je htio.

Nastupali ste pred Milom Đukanovićem i još nekim političarima na dodjeli stipendija, jeste li ikad dobili kakvu reakciju od njih?

N: Ma ne, mi smo bili u bekstejdž, a oni nisu imali prolaz tamo.

D: Došli su bili do prvih redova, a kapiram da su tu najveći fanovi.

N: Milo je bio digao obrvu, znači dobro je.

Što bi im rekli kad bi sjedjeli ovako sa njima?

N: Tražili bi im neke pare.

D: Ne bih se previše trudio oko toga, pušti đa'ola.

Koji vam je najluđi nastup do sad?

N: Jednom sam saznao u dva popodne, dok sam bio na Adi Bojani, da nam je u četiri nastup u Kotoru. A dan prije sam auto pozajmio prijatelju da prebaci drva i napunio mi je auto termitima i nagrdio mi mjenjač. Gužva u saobraćaju najgora, a ja trećom gulim auto da mi se ne ugasi dok mravi mile po meni i kasnim na nastup.

D: Meni su najmiliji nastupi bili na KIC-u jer je ambijent predobar za koncerte i u Kotoru pred domaćom publikom.

N: I prošle godine u Sutomoru - grom nas je udario, ali ljudi su mislili da je to neki specijalni efekat sa Evrovizije. Tražili su da ponovimo to, ali nadam se da nećemo.

Jeste li osjećali ikakav pritisak sad, da morate da opravdate očekivanja, pošto ste napravili bum sa prošilm albumom, bili na Eurosong?

N: Dok se radi album postoji više neka samokritika nego što razmišljamo što će nam ljudi reći. Trudimo se da radimo ono što se nama sviđa, do sada se pokazalo to kao najbolja formula.

Dosta repera odlazak na Eurosong doživljava kao "prodaju"?

N: Ne vjerujem u to, vjerujem da bi svi pošli kad bi primil poziv.

D: Dosta puta sam to rekao - da sam isto bio jedan od tih. Ipak, otišao sam na Eurosong iz mnogo razloga: da vidim kako se to radi sa velikim produkcijama, da vidim Švedsku, da mi guzica put vidi. Sjajno iskustvo.

N: Svidio mi se jedan hipi kraj u Kopenhagenu koji se zove Kristijanija , tu sam bježao od ludila Eurosonga, euforije, novinara... A čim smo ušli u hotel sreli smo Tasha iz kultnih Alkaholiksa.

Na albumu imate neka nova imena sa crnogorske rep scene, što mislite o njoj, izašlo je par izdanja ove godine?

N: Mislim da je sve bolje, ljudi rade dobro.

D: Džej Džej Okoča ne patiše, oni samo štancaju. A Sivilo je izbacio jedan produkcijski vrlo ozbiljan album. Bacili je upao sa svojom pjesmom među najbolje 2013. na Blackout radiju.

Ima li neko sa kim bi voljeli da sarađujete, a niste?

D: Mislim da smo snimali sa svima sa kim smo htjeli. Ne mislim samo na albume, nego i van toga.

N: Nismo sa Sergejem Ćetkovićem.

Možeš li da zamisliš kako radite pjesmu sa Ćetkovićem?

N: Ne, ali mogu sa Zdravkom Čolićem.

D: Svako sa svakim može, samo zavisi kako se spakuje pjesma.

A sa kim ne bi nikad sarađivali?

D: Sa turbo folkerima.

Koliko se često dešava da vaše pjesme pogrešno protumače?

D: I mi ponekad nekoga pogrešno skapiramo. Neki ljudi nisu navikli na rep, nego slušaju muziku koja se sporije izgovara. I ja kad slušam one hardcore bendove ne razumijem ih što pričaju.

Kako su reagovale vaše familije kad ste počinjali?

D: Prvo kao vjerovatno i svim muzičarima na svijetu, nedostajala je podrška. Kasnije kad su shvatili da postoji talenat i smisao dobili smo mnogo jaku podršku koja traje do danas i hvala im na tome. Sad su ponosni na nas.

Galerija

Who See FOTO: Luka Zeković

Who See FOTO: Boris Pejović

( Stefan Strugar )