Izvršni direktor?

Nedavno pročitasmo u dnevnim novinama o svjedočenju izvršnog direktora koji je kao izvršni direktor “...eto potpisao ugovore...“ i “...da, na dokumentu jeste njegov potpis...“ ali “...da on nije odgovoran jer ugovore priprema pravna služba, a njegovo je da samo potpiše u ime kompanije, i da upravo zbog toga ne zna o čemu je ugovor...“ jer se nije ni udostojio da pročita ugovor, koji je pripremila tamo neka pravna služba. Imajući u vidu koliko je znanje naših sudija i tužilaca, a posebno advokata o poslovnoj i finansijskoj administraciji, zakonskim definicijama biznisa, i o složenim hijerarhijskim organizacijama, visoko je vjerovatno da će se potpis ovog tipološkog CG izvršnog direktora (pri)shvatiti kao celebrity autogram, a ne potpis najodgovornijeg poslovno rukovodećeg profila u kompaniji, koji tim potpisom garantuje u cjelosti dobro i zakonsko činjenje poslovne institucije na čijem je čelu.

Ovo je Crna Gora

Jedna superficijalna ravan zaslužuje puku identifikaciju: ovo je CG, i ovdje sigurno izvršni direktor većinom neće biti uz svoj tim; ipak, za bilo koga ko optuži svoj tim za loše djelovanje da bi sa sebe skinuo odgovornost, iako glib lošeg poslovnog odlučivanja u cjelosti bespogovorno “vrišti“ iz finansijskih izvještaja kompanije koja je skoro propala, izreći treba samo: bljak.

Zašto pravna služba nije odgovorna ili kriva, nego upravo profili čiji su potpisi deponovani kod suda, u registru poslovnih subjekata, odnosno odnedavno poreskih organa? Da krenemo od najtrivijalnijih argumenata: pa zbog toga što su imali besmisleno velike zarade i još besmislenije bonuse, i za lokalne ali i šire regione, koji su dobijani jer su pokrivali glavne pozicije u poslovnim hijerarhijama; upravo im je stavljanje imena na ugovore u ime kompanije obezbjeđivalo poslovno neopravdane finansijske nagrade. Drugo, mnogo manje bizarno je, da su mnogi izvršni direkori, a nisu u pitanju privatna preduzeća, prispijevali na odgovorne pozicije zato što su bili ogledalo poslužnih protočnih mehanizama nekoga sa strane (to su omiljeni regrutacioni izbori internacionalnih kompanija koje posluju na lokalnom tržištu, većinom donedavna praksa koja se stidljivo polako možda mijenja).

Ali, i takvo pihtijasto prenosno egzistiranje na čelu kompanije ne može značiti, pravno, ekonomski, sistemski, šefovski, da je odgovorna tamo neka fantomska pravna služba kompanije. Zakonski je definisano ko je za šta odgovoran; pozicija izvršnog direktora pokriva ukupna djelanja zaposlenih, na bilo kojem nivou, za ukupne poslovne performanse pravnog lica. Ovo je azbuka biznis administracije koju brucoši čak i ovih smiješnih inflatornih menadžerskih tobož fakulteta savladaju prije kraja prvog semestra. Na kratko vrijedi se vratiti prvobitnoj trivijalnosti - niko nije čuo “fotelju“ da neće da bude izvršni direktor kada su ga imenovali, bez poslovne karijere koja bi potvrđivala da je profesionalno, emotivno, pravno, sociološki, životno spreman da bude izvršni direktor.

Ničija zemlja

Stoga, ovo nije osvrt o tom profilu koji je na sudu izbiflao naučenu odbranu, sročenu po preporuci advokata. U pitanju je tekuće najveće neodrživo sistemsko opravdanje koje se masovno plasira kada se izvršni direktori suoče sa posljedicama dramatično nekvalitetnog direktorovanja. Nisu nama samo u javnoj administraciji administrativni kapaciteti limit daljih reformi, a tamo postoji organizacioni prostor “ničije zemlje“ gdje se svaki političar može sakriti da ne odgovara za činjenja tima, jer ih je zatekao, pa kao zbog toga ne možemo pojačati sisteme odbrane od korupcije jer se nema sa kim raditi. To u poslovnom sistemu nije ni privilegija ni pravo. Ukupna poslovna struktura, posebno udarnih internacionalnih kompanija, uključujući većinu finansijskog sektora, uz naravno duboko profesionalno poštovanje onom malom broju rijetkih biznis profila koji su napravili rezultat i stoje iza svakog poteza svojeg tima, strateški je deficitarna u poimanju šta znači biti izvršni direktor, bez obzira da li je spoljnje ili lokalno regrutovana, a to bi trebalo da bude minimum poslovnog i profesionalnog zadatka.

Advokatska taktika da se izvršni direktor prikaže na sudu kao jedan pojedinac kojeg su namjerno uništili oni kojima je rukovodio je prosto legitimna taktika, kada nema ni jedne druge održive zakonske odbrane. Ipak, smiješna je svugdje, osim u zemlji neodržive struke pravnika, u zemlji u kojoj zakoni o privrednim društvima i o obligacionim odnosima su dugačko-suvoparna štiva za ispraznu akademsku zabavu svih različitih profila pravnika, koji kroz formu izbjegavaju u većini suočenje sa suštinom, uz očiglednu percepciju da je potpisom na ugovoru forma zadovoljena, ali da ona naravno nije važna. Tako se zatvara puni krug usmjerenog izbjegavanja znanja, a sistemskog štetočinstva prema razvoju ukupne Crne Gore.

Zar postoji bilo ko, laik ili profesionalac, da povjeruje da je taj pravnik iz pravne službe bilo koje kompanije radio posao na svoju ruku i to jer je želio da podmetne izvršnom direktoru nekakve papire sa nekakvim tekstom, s ciljem da za koju godinu u budućnosti taj direktor završi na sudu upravo zbog tih rečenica, članova ugovora. Izvršni direktor je obavezan da postavi sistem internih provjera i procedura, koji će obezbjeđivati ukupnu podršku rukovodećim i ostalim zaposlenim profilima, a koji svakim realizovanim dokumentom potvrđuje da su izvršno donešene odluke sprovedene u skladu sa poslovnom strategijom i pozitivnim pravnim propisima. Izvršni direktori postavljaju sistem rada i organizacije, a to jeste direktna i potpuna odgovornost, po slovu i duhom zakona.

I dodatno, ovakvi profili izvršnih direktora većinom samostalno i usko diskreciono regrutuju prokazanu pravnu službu da ih sluša, i da radi na osnovu neupitne instrukcije. Tek onda nije jasno koja je to pravna služba donijela tamo neke papire koje je slučajno izabrani poslovni profil potpisao kao izvršni direktor; pa, eto taj potpis na ugovoru našem sudiji ne treba ništa da znači sada kada su možda otkrivene slabosti predmetnog ugovora; i na kraju, za te slabosti nije odgovoran izvršni direktor, čiji je potpis legalan i legitiman, nego tamo neki pravnik jer je slušao i radio šta mu se kaže. Ovo toliko liči na omiljeni kalup naših sudija i tužilaca, ali i advokata, da je blagajnica vrhovnog suda pravosnažno kriva, odnosno onaj mašinovođa iz onog fatalno nesrećnog januarskog voza.

Poslušništvo i neznanje

Ovdje je jedan drugi nivo problematike slučajno otvoren nedavnim svjedočanstvom bivšeg izvršnog direktora tokom sudskog postupka: tadašnja pravna služba čak i ako je nešto rekla ili bi izgubila posao ili bi im se posao pretvarao preko noći u pakao, upotrebom koridorskih i kancelarijskih efikasnih etiketiranja i omalovažavanja, koja su uvijek maksimalno diskriminatorska u zemlji gdje je kolegijalno maltretiranje omiljena igrarija dokonih izvršnih direktora i neobučenih kolega bilo koje kompanije. Činjenje pravne službe je jednostavno objašnjivo našim lokalnim samoizabranim slijepim poslušništvom, pošto je neznanje veliko a kičmenost struke odsutna. Ako je tako, onda sve upućuje da su pozicije izvršnih direktora suvišne; timovi mogu raditi i bez tog potpisa ili osobe koja sjedi u kancelariji izvršnog direktora, a u praksi nije ništa drugo do titula/ stolica/ kancelarija. Takođe, ukoliko se prihvati da je tamo neka fatamorganistička pravna služba u krivu, onda je sadašnji svjedok a tadašnji izvršni direktor obavezan retroaktivno da vrati ukupnu zaradu, bonuse, privilegije, materijalne trice i kučine, i postane obični mali službenik koji sluša, ćuti i slijedi upravo takve izvršne direktore kakav je on bio koju godinu unazad. Da li se može povjerovati u ovakav scenario? Ukratko, ako je pravna služba sa početka kriva i odgovorna, onda bi nazočni loš posao tog navodno lošeg ugovora odradila i bez ovakvog izvršnog direktora i njegovog slučajno stavljenog potpisa. Ups..., zakon obavezuje na potpis i pečat obje ugovorne strane, a izgleda da taj potpis košta mnogo, a pravno ne znači ništa, taman po američkom modelu liderstva.

Rješenje - primjjena zakona

Ima li rješenja? Jednostavno je istaći - primijeniti zakon, koji eksplicitno propisuje odgovornosti i obaveze upravljačkih i rukovodećih struktura, i njihovu zakonsku i profesionalnu odgovornost za rad sebe samih i odabranih timova, koje su angažovali po određenim procedurama ljudskih resursa koje su opet odgovornost rukovodećeg kadra. Sudske prakse koje prate poslovnu administraciju razvijati da budu podrška razvoju, a ne dogovoru sa advokatima tamo gdje je dogovor mjera urušavanja sistemskih definicija, i ne uspostavlja održivu sudsku praksu za budućnost razvoja. Izvršni direktori rukovode i preuzimaju poslovni rizik i administrativnu odgovornost, a njihovi timovi realizuju strategije koje su rukovodioci i upravljači pripremili i odobrili, i koje žele da dostignu u praksi ili možda čak unaprijede. Timovi slijede, ne donose nezavisne poslovne odluke. Što znači da je posao izvršnog direktora da se bavi svojim timom, pa onda neće slučajno stavljati potpis na tamo neki navodno netačni dokument, koji navodno nikada nije vidio ali jeste faktički potpisao. Nije posao izvršnih direktora da filozofski (o)ćute i podrgijevaju gloženja unutar timova, pošto je to jedini model rukovođenja koji štuju i primjenjuju, neumorno sjedeći po kafanama, čekajući čudo spasenja odnosno potvrdu poslovne genijalnosti, uz mobersko očekivanje gotovih rješenja podređenih, tamo gdje svojim kičmenim zakonitim djelanjem trebaju da pruže edukovana i iskustvena rješenja i poslovno, a ne izvikano akademsko američko, liderstvo.

Komplikovano je vjerovati (uz dužno poštovanje rijetkim izuzecima sadašnjice na našem poslovnom tržištu top egzekutivaca) da će doći vrijeme gdje je izvršni direktor bio i živio radom svoj dati i stečeni strogi autoritet, a takvo što je potom branio pred sudijama i pred poreznicima, i bio cijenjen zbog takvog neprikosnovenog odnosa prema odgovornostima i obavezama unutar rada i razvoja poslovnog subjekta.

( Mila Kasalica )