Makedonska planeta: Kako je rođen helenizam

(Aleksandrovi baštinici: doba nasljednika - Alexander's Heirs: The Age of the Successors; Edward M. Anson; Wiley Blackwell; Chichester, West Sussex; 2014; 224 str.)

Helenističku eru (332 - 31.g.p.n.e.) su začeli nasljednici Aleksandra Velikog - dijadosi. Dijadosi su od samog početka mislili da slijede želje vođe koje on vjerovatno nikada nije ni metnuo na papirus (tzv. završni planovi), jer prosto nije mogao da zamisli onoliki pokoreni svijet bez sebe u njemu. Aleksandar je umro, bezmalo naprečac, 332.g.

Premda zvuči egocentrično čak i za drevno doba, samo se stavite na njegovo mjesto. Za 12 godina vojevanja, makedonski general je osvojio svijet koji je bio nepoznat čak i bogu Dioniziju čije su se pustolovine po Aziji slavile u grčkoj mitologiji. Njegova vojska izgubila je samo jednu bitku, i to 329.g, u Sogdijani (današnji Uzbekistan/Tadžikistan), u tzv. ratovima pacifikacije, gdje je od strane lokalnog vladara Spitamena u zasjedi stradao odred pretežno grčkih vojnika. Aleksandar nije bio na čelu tog odreda.

Artur Feril u Porijeklu rata (1985) zaključuje da je makedonska vojska u narednih 2150 godina mogla da se nosi sa svakom svjetskom vojskom, sve do bitke kod Vaterloa. Uz to, brzina kojom se kretala ista vojska takođe neće biti prevaziđena sve do XIX vijeka.

Ništa od toga se ne bi dogodilo da nije bilo Aleksandrovog oca, Filipa II. On je sasvim slučajno naslijedio tron u dijelu Balkana koji Grci ionako nisu smatrali vlastitom zemljom već teritorijalnom regijom, gdje se čak i govorilo drugačijim jezikom.

Način na koji je Filip Grcima pokazao da je varvarska Makedonija neraskidivi dio helenske istorije (Treći sveti rat 356-346. i osnivanje Korintske Lige 338) prevazilazi sve Aleksandrove političke akte tokom azijske vojne. Ako znamo da je Filip bio valjan general (sve zasluge je ipak pripisivao Permeniju), to je lider koji od početka zaslužuje titulu "veliki".

Pored toga što je Filip ubijen relativno rano (336), prije nego što je mogao da se okomi na Aziju i osveti za persijsku invaziju Grčke prije 100 godina (uzgred, u Peli su tada Filipovi preci dočekali Kserksovu armiju sa počastima), 20-godišnjem sinu je ostavio vojsku na kojoj je Aleksandar izvršio samo minorne izmjene. Ipak, prije nego što se okrenuo Persiji, nijednom Grku nije povjerio neki od odreda svoje vojske. Zbog toga je odbio i usluge atinske mornarice kao dodatne invazione metode.

Zapravo, ono što je osjećao prema Grcima pokazao je u razaranju Tebe (335), gdje je poput jednog od najvećih ljubitelja umjetnosti odlučio da sačuva samo kuću pjesnika Pindara; cilj tog pokolja je u stvari bio da Grcima pokaže da ozbiljno misli da očuva Grčku koju je daleko blaži Filip prvi ujedinio. Aleksandar će tek mnogo docnije inkorporirati Grke u svoju vojsku; zapravo, unajmiće ih kao što su Persijanci i Egipćani odvajkada plaćali grčke najamnike. Sve do Darijevog poraza kod Gaugamele (331), stožer njegove vojske biće Makedonci i komšije sa Balkana, Tračani i Iliri, između ostalih.

Dijadosi koji su dobili Aleksandrovo carstvo bili su Filipovi najbolji prijatelji sa makedonskog dvora, kao i njihovi sinovi - Aleksandrovi najbolji prijatelji - s kojima je vojevao mladi general, dakle izuzetno talentovana grupa ljudi. Ova svojevrsna makedonska rodbina će u naredne četiri decenije (323-281) začeti eru helenizma i time zauvijek kulturno i intelektualno promijeniti lice tog dijela Evrope/Azije.

Ensonova knjiga će se pozabaviti uvodnim periodom, gdje će iz omogućenih istorijskih izvora pokušati da sastavi najubjedljiviju, a tim i najrealniju, priču o carstvima nastalim poslije Aleksandra. Pored svake tvrdnje, autor stavlja istorijski izvor odakle ona potiče, kako bi čitalac konstantno bio u toku.

Aleksandrovi baštinici nije populističkog karaktera, u čemu je njena vrlina, kao što je to bila u ART-u svojevremeno predstavljena Podjela plijena (2011) Robina Voterfilda, koja je, kao donekle i Duh na tronu (2011) Džejmsa Roma, više bila okrenuta vojnim aspektima Aleksandrovog carstva. Ako potražite na sajtu Amazona, vidjećete da je od Voterfildove knjige do danas objavljeno dvadesetak knjiga o dijadosima, što je lijepa vijest.

Čim je Aleksandar izdahnuo u Vavilonu, izgledalo je kao da se vrijeme u Carstvu doslovno zaustavilo. Tranzicija ni u kom slučaju nije mogla ići prirodnim putem. Između nekoliko sestara i polu-sestara, Aleksandar je imao zaostalog polu-brata Arideja i još nerođenog sina od strane baktrijske princeze Roksane. Nedugo potom, uz Perdikinu pomoć, bremenita Roksana je ubila drugu Aleksandrovu ženu, Darijevu ćerku, Statiru.

Iste godine u Grčkoj je počeo tzv. Lamijski rat (323-322) protiv Makedonije kojom je upravljao Filipov general, regent Antipater, a gdje je Grčka naposljetku opet izvukla deblji kraj kad su Antipateru u pomoć pristigli Leonat i Krater. Nešto prije kraljeve smrti, u Atinu je prebjegao nezasiti blagajnik Harpal sa dobrim dijelom persijske riznice.

Diodor Sikul piše da je Aleksandar na samrti dao svoj prsten Perdici, glavnom admistratoru Carstva, i navodno kazao da ga prepušta "najjačem", možda aludirajući na to da se Kompanjoni utrkuju za osvojeni svijet? Ako je do ove scene ikada i došlo, ili je osmišljena kako bi se zaokružio njegov život i ukazalo na događaje koji će uslijediti (Diodorova verzija očito favorizuje Perdiku), to su bile Aleksandrove posljednje riječi. Perdika je, u svakom slučaju, imao tri veoma jaka rivala: Lizimaha, Ptolomeja i Leonata, koji su u načelu tražili da svaki od generala uzme po jednu satrapiju i postane njen kralj, dok je Perdika htio da očuva Carstvo u cjelini i sebe da posadi na tron.

Tu je još bio i Antipater iz stare garde, što je imao Filipovog sina, Aleksandrovog polu-brata, Arideja. Kao i Krater, vojnik koji je iz nižeg ranga postao najuvaženiji Aleksandrov general. U tom trenutku Krater je uz sebe imao 10.000 veterana isplaćenih u Opusu i bio je na putu za Makedoniju.

Čovjek iz pozadine koji je ubrzo dospio u prvi plan jeste starogardejac Antigon I Jednooki, satrap većeg dijela Frigije, odn. Male Azije, od samog početka vojne, 334.g. On je bio otac čuvenog Demetra Opsađivača, koji je oponašanje Aleksandra Velikog sigurno prvi uveo u istoriju na velika vrata.

U tom slučaju, ako je Aleksandar mislio samo na jednu individuu kao nasljednika, niko od potomaka nije znao ko bi taj srećnik trebao da bude. Tako su pokoreni narodi naredne dvije generacije samo mogli da posmatraju kako makedonski generali borbama i intrigama prekrajaju Carstvo kao da se radilo o čokoladnoj torti.

Zato je Perdika na sastanku sastavljenom samo od Makedonaca predložio da on zauzme tron, da bi potom odbio vlastiti predlog, misleći da će svi da se slože s tim da Carstvu upravo treba neko kao što je Perdika. Međutim, niko od prisutnih nije rekao ništa slično. U čitavoj gunguli kako bi pravi nasljednik preuzeo tron, čini se da je jedino pješadija logično razmišljala: ako na tronu želite da vidite nekog iz argeadske dinastije - kazali su - onda uzmite Arideja. Naravno da generali tek nisu htjeli da čuju za Arideja, ali to je svejedno uslovilo utvrđivanje regentstva u naredne tri godine, odakle će početi da se raspliće "priča o neizmjernoj ambiciji, prevarama i ratovima bezmalo bez prestanka", kao što navodi Enson.

Pola Kartlidž je u Aleksandru Velikom (1999) napisao da u suštini zaista nema potrebe za nekim opravdanjem, a kamoli izvinjenjem, zbog još jedne knjige o Aleksandru. Isto se može reći i za dijadose.

( Ratko Radunović )