"Demokratija" mržnje

Kažem sebi: ostavi se pisanja, nema svrhe, a i o čemu pisati - o politici "od koje svi živimo" ili o životu koji baš ne živimo. Ne uspijevam da odolim.

Sa društvom "Senat" kako su mu ime dali stariji Podgoričani i rekli da su to dobri ljudi čistih biografija, sve "goli" Crnogorci sjedimo dnevno u hotelu "Podgorica". Imamo rezervisano mjesto, lijepo nam je jer smo uvaženi od uprave hotela i gostiju. Bilo bi nam još ljepše da hotel ne kupuje kompletnu dnevnu štampu za goste, pa odoli majčin sine, da ne pregledaš i pročitaš. Jer poslije toga podiže se adrenalin i ostaje gorak utisak: "Ova država ne valja niti njeni građani". Ni manje ni više od toga. Ili još konkretnije: nijedan segment društva i države, njenih najviših predstavnika, institucija sistema, političkih partija, pozicije i opozicije i njihovih vođa, vladinih i nevladinih agencija i organizacija, intelektualne javnosti, nije ostao čitav što nije okrznut ekstremnom pa i vulgarnom retorikom. Skoro da ne postoji nijedna pozitivna ličnost, koja je malo aktivnija (ne samo iz politike) čiste biografije.

Ono što o sebi i svom radu kažu jedni, drugi arogantno i grubo demantuju i minimiziraju. I tako u nedogled. A kad nestanu i zagube se najdublje ljudske vrijednosti: čovječnost, čestitost, istina, poštovanje drugog - osnažuju se putevi destrukcije i nihilizma. Iz medijskih rovova sem tekućih političkih informacija preovlađuju teške i ružne riječi. Pitam se, makar bilo sve istinito što se u toj štampi piše kako se ne "uhvati" neka vedra i afirmativna tema gdje se lijepo govori o Crnoj Gori, njenim građanima, talentovanim i vrijednim stvaraocima, pozitivnim primjerima. Možda bi to pomoglo našoj rehabilitaciji i moralnom oporavku. Dakle, činiti sve da stvarnost bude bolja i ljudskija, jer bez moralnog stava i ljubavi prema državi ne može se naprijed. "Mrzim mržnju, volim da volim" govorio je Kokto, možda je to put do istine, i da stvarnost bude bolja.

Mora se naravno realno vidjeti društvena zbilja i o njoj kritički govoriti, posebno o temama koje uz materijalnu imaju i moralnu komponentu, a koje uznemiravaju građane.

Što to bješe socijalna pravda i solidarnost? Jesmo li podijeljeno društvo na onaj manji dio bogatih koji su kapital manje-više stekli bez rada i konkurencije i veliki broj osiromašenih koji nikako da naprave korak naprijed ka opstanku i elementarnoj egzistenciji.

Dnevno smo zapljusnuti informacijama o enormnim primanjima u vremenu krize u jednom segmentu crnogorskog društva, i to onih najodgovornijih. Tu su lična primanja, bordovi direktora, tenderi, odbori, komisije i sl. Treba samo pogledati lične kartone pokretne i nepokretne imovine koje saopštava Komisija za konflikt interesa (po pravilu supružnici odvojeno prijavljuju kuće, stanove, vikendice, zemlju) kao da je to neki imaginarni svijet, demonstrira se ekonomska moć i emituju poruke mira, stabilnosti, optimizma, prava i pravde. U ovom čudesnom i teškom vremenu, zapanjujućih nejednakosti ova pojava je uzela maha i ako se ne zaustavi biće najveće nasilje nad čovjekovim siromaštvom. "Da li ste primijetili da ljudi više nemaju stida" upozorio je E. Sabato.

Obraćam se zato političkim glavarima i njihovim brojnim štabovima: poziciji i opoziciji, nezavisnim i zavisnim, vladinim i nevladinim, pojedincima i grupama, svima koji nas političkim pričama zamaraju i zamajavaju, da ustuknu malo i okrenu se narodu i njihovim životnim problemima sa kojima teško žive.

Molim sve njih da nam omoguće i jedan mini politički odmor od poruka, pouka, saopštenja, ružnih riječi i lijepih obećanja, tužbi i predtužbi (mnogo priče a malo kazivanja), kako bi udahnuli čist vazduh, okrijepili se i malo relaksirali. Jer smo prezasićeni saznanjima (sve znamo iako ništa ne znamo), pa nam prijeti sudbina preduvanog balona.

Konačno, u svijetlu rečenog, briga za državu mora postojati i biti ispred partijskog i svakog drugog interesa jer je rečeno: "Hiljadu godina je potrebno da se stvori država, a za jedan sat može ležati u prašini".

( Vladimir Keković )