Kraj arapske države

Uregionu gdje je kriza izgleda pravilo, najnoviji ciklus nasilja na Bliskom istoku pokazuje da se dešava nešto veće: početak raspada arapske države-nacije, odražen u sve većoj fragmentaciji sunitske Arabije. Države na Bliskom istoku postaju slabije nego ikad, jer tradicionalne vlasti, bilo da se radi o vremešnim monarsima ili sekularnim autokratama, djeluju sve nesposobnije da se pobrinu za nemirni narod. Dok autoritet države slabi, jačaju plemenska i sektaška lojalnost. Šta danas znači biti Iračanin, Sirijac, Jemenac ili Libanac? Kao da svaka značajna identifikacija zahtijeva složeno ime - sunitski Iračanin, alavitski Sirijac itd. Kao što takvi primjeri pokazuju, politički identitet je prešao u nešto manje građansko, a više iskonsko.

Dok je Irak u plamenu, invazija na čelu sa SAD i okupacija se uveliko okrivljuju za nesmotreno uvođenje sektaškog koncepta identiteta u tu zemlju. Sektaštvo je, zapravo, uvijek bilo živo i zdravo u Iraku, ali je sada postalo pokretačka snaga i organizujući princip politike te države . Kada sektaške ili etničke manjine vladaju državama, na primjer suniti u Iraku, oni su tipično jako zainteresovani za umanjivanje sektaštva ili etniciteta. Oni često postaju glavni zagovornici šireg, građanskog koncepta nacionalne pripadnosti, prihvatajući u teroriji sve narode.

U Iraku je taj koncept bio baatizam. I dok se više identifikovao sa sunitskom manjinom nego sa šiitskom većinom, decenijama je istrajavao kao instrument nacionalnog jedinstva, mada okrutan i bezobziran. Kada je američka okupacija uništila stranku Baat, zajedno sa njenom građanskom ideologijom - nije je zamijenio nijedan novi građanski koncept. U političkom vakuumu koji je uslijedio, sektaštvo je bilo jedini održivi alternativni princip organizacije. Tako se desilo da sektaštvo oblikuje iračku politiku, onemogućavajući organizovanje nesektaških stranaka na bazi, recimo, zajedničkih socioekonomskih interesa.

U iračkoj politici danas (ne računajući Kurde), sunitski Arapi rijetko glasaju za šiitske Arape, ili šiiti za sunite. Šiitske i sunitske stranke se međusobno takmiče; ali mali broj birača prelazi sektašku liniju - što je sumorna stvarnost, za koju je malo vjerovatno da će se promijeniti u narednim godinama. Svaljivanje krivice na SAD za situaciju u Iraku donekle ima smisla (iako ni alternativa da ostane baatistička država pod Sadamom Huseinom nije bila posebno privlačna). Isto bi se moglo reći da Libiju (iako SAD nisu predvodile tu intervenciju).

Međutim, SAD nisu napale nijednu drugu bliskoistočnu državu - na primjer Liban, Siriju ili Jemen - gdje je opstanak države takođe doveden u pitanje. Postoje mnogi razlozi slabljenja arapskih država-nacija, pri čemu se posebno ističe nasljeđe Arapskog proljeća. Kada je počelo 2011, arapska javnost je izašla na ulice u pokušaju da zbaci autoritarne ili monarhističke režime za koje se uveliko smatralo da su izgubili energiju i pravac. Međutim, te početne demonstracije, kojima su često nedostajali lideri ili programi, ubrzo su ustupile mjesto starim navikama. Stoga je, uprkos prvobitnom obećanju političke tranzicije u Egiptu nakon pada režima Hosnija Mubaraka, rezultat bio stvaranje vlade Muslimanskog bratstva, kojoj zbog isključive ideologije nije prognoziran dugoročni uspjeh.

Mnogi su od početka vjerovali da su odbrojani dani tog pokreta, koji je vojska zbacila s vlasti godinu kasnije. Egipat je zadržao najjači osjećaj države-nacije u regionu, ali je postao poljuljano i podijeljeno društvo, i oporavak će trajati godinama. Druge države su imale još manje sreće. Zla lakrdija Muamera Gadafija u Libiji je ustupila mjesto beduinskom tribalizmu, koji će biti teško pretočiti u funkcionalnu državu naciju, ako je Libija ikad i bila tako nešto.

I Jemen je pogođen plemenskim sukobima i sektaškom podjelom koja predstavlja izazov za državnost. A Sirija, krhki spoj sunitskih, alavitskih, hrišćanskih i drugih sekti, će malo vjerovatno biti rekonstruisana kao držav a koja je nekad bila. Taj proces zahtijeva širi i daleko sveobuhvatniji politički pristup zapadnih država. Taj pristup mora uzeti u obzir sinergiju regiona i ne pretvarati se da promjene koje slabe te države nisu na neki način povezane.

Sjedinjene Američke Države bi, naročito, trebalo da ispitaju kako su se odnosile prema slomu Sirije i Iraka i prestanu da tretiraju svaki slučaj kao da ne postoji veza između njih. Amerika je pozvala na promjenu režima u Siriji dok je radila na stabilizovanju režima u Iraku. Umjesto toga, dobila je islamsku državu u oba slučaja.

( Kristofer Hil )