Branislav Lečić za "Vijesti": Pobjeći od političkog zavođenja i biti i ostati čovjek

Glumcima je poslom predodređeno da žive život na sceni. A ljudima sa ovih prostora, izgleda, suđeno je pozorište u životu. O jednom takvom pozorištu i pokušaju da se loše uloge što bolje odglume, a dobri životi siđu sa scene, razgovarali smo sa legendarnim srpskim i jugoslovenskim glumcem Branislavom Lečićem.

“Pozorište koje mi doživljavamo kao stvarnost je loše. To je šund i kič pozorište. Ono je nekvalitetno, trivijalno, prepoznatljivo”, kaže Lečić u razgovoru za “Magazin”.

Jednom ste rekli da za kulturu nije presudan novac. Šta je to što je potrebno da bi kultura na ovim prostorima doživjela procvat?

Da bi kultura uspjela, potrebna je politička klima koja to traži, koja to hoće, koja shvata da je kultura jedan od neophodnih faktora za uspostavljanje normalnog, prosperitetnog društva, društva koje ima ambiciju da napreduje, da usreći ljude a ne da se, kao što je slučaj sa našim - bez obzira da li je to Srbija, Crna Gora, Hrvatska - sve završava na tome da se ljudi ‘usele’ u one partije ili koalicije koja je osvojila vlast, sa ciljem da ‘posisaju’ neke osnovne energetske elemente društva za svoju korist. Da steknu i materijalno dobro i moć i poziciju da realizuju neke svoje kolektivne, grupne planove, a ne da realizuju društvene planove u suštini. I ta obmana, ta laž je toliko jaka i projektovana da mi ulazimo u područje ‘teškog zavođenja’, gdje se sva sredstva političkog vladanja pretvaraju u makijavelistički princip u kome je važno sačuvati ili osvojiti vlast po cijenu da varaš ljude, a ne da učiniš neko dobro.

Gdje je, u takvoj jednom društvu, kultura?

Što se tiče kulture i njene pozicije ona ima uvijek ozbiljno mjesto tamo gdje postoji stabilna želja da se društvo zdravo razvija. Kultura je neophodna. Ne postoji ni jedno društvo koje je ozbiljno, stabilno ili ima prosperitet, ekonomski ili bilo koji drugi, a da nema kulturu. Odustajanje od kulture znači odustajanje od onoga što je cilj svakog društva, jer ona je i baza, ali i nadgradnja. Duh tvori materiju, a ne obrnuto. I neće se nikada duhovna vrijednost stvoriti isključivo od materijalne vrijednosti. Mora da postoji želja da se govori dobar, kvalitetan jezik, da se isprojektuje duhovna i kreativna sila kako pojedinaca tako i onih grupa koje se u različitim društvenim oblastima bave time, jer danas je razvojna priča i ubrzanje života takvo da ukoliko nisi budan, ukoliko nisi duhovno osviješten napravićeš veću štetu društvu nego što može da se predvidi u startu. A kultura obezbjeđuje ravnotežu.

Da li ste, tragajući za tom ravnotežom, odlučili da se bavite politikom?

Moje interesovanje za politiku nije vezano zbog neke političke ambicije. Ono je vezano zbog potrebe da na ovim prostorima, a u ovom slučaju u Srbiji, zavlada neka ozbiljna demokratija, da ostvarenje spektra različitih prava bude moguć i da živimo u jednom društvu u kome se možemo slobodno izraziti i u kome možemo ostvariti ono što hoćemo zarad zajedničkog interesa. Mislim da smo još uvijek u predpolitičkom društvu i da se nažalost to ne doživljava tako. Još je politika mjesto u kome se stiče lični interes. Ona je obično motivisana upravo tim faktorima, a zrela demokratija je kada vi imate ostvareno biće u svom poslu a politika vam dođe kao jedna potreba da neko dobro, ili neko znanje ili umijeće koje posjedujete, pa makar ono bilo i ambicija, možete da ostvarite u društvu i na društvo ostavite jedan pozitivan efekat koji je interesantan svima, a ne samo radi vaše lične koristi.

U predpolitičkom, preddemokratskom društvu, ljudi koji se bave politikom više se vezuju za ambicije tipa sticanja prvobitne akumulacije kapitala. Oni su tako organizovani da u suštini neće da se pozabave onim što je najvažnije, a to je odustajanje od partijskog kadriranja i interesovanje za profesionalizam. Kada budemo doživjeli da političke partije ne biraju svoje članove za direktore javnih preduzeća i generalno funkcija u javnoj upravi, nego da to budu profesionalci u svakoj oblasti, onda ćemo doći u političko društvo u kome je demokratija postala stabilna.

Šta uraditi da postanemo demokratski stabilno društvo?

Mora da postoji jedna tendencija osviješćenog svijeta i prosvijećenih ljudi koji su duboko svijesni da nije samo cilj steći kapital lično i obmanuti društvo i okolinu, biti lopov, kriminalac, biti u ego tripu i biti osobenjak, licemjer, nego je važno da budeš čovjek. Da stvarno poželiš neko dobro, da se boriš za njega i da stvaraš prijatelje koji su isto tako ambiciozni da to čine. To izgleda kao neka vrsta nedostižnog sna, mission impossible, ali u suštini takva vrsta promjene je evolucija koja je neophodna svakoj državi bivše Jugoslavije. Mi smo u predpolitičkom društvu i stvaranju kapitalizma na brzinu, bez milosti, bez obzira, beskurpuloznom kapitalizmu koji ne gleda šta i koga gazi. To ne može da donese dobro. To donosi još veće nesporazume, podjele, još veće negacije i tenzije koje ne mogu da budu konstruktivne. Ta evoluciona promjena će se desiti zahvaljujući pojedincima koji su dovoljno hrabri da se odupru sistemu. Ako ga samo poštujemo onakav kakav jeste mi ćemo postati koruptivni, udvorice i podrepaši, jer mislimo da samo tako možemo da uspijemo.

Ako se neko osmjeli i kaže: ‘Polako, daj da promijenimo stvar’, jer ima tih pojedinačnih incidenata, ako bi se prepoznali i zajedno počeli da branimo istu stvar, mislim da bi ti politički faktori u najmanju ruku bili smanjeni sa svojim dejstvom jer bi bili pod svijetlom. Ali, još nema svijesti i odgovornosti koja može da nas pretvori u zaista ozbiljno, kulturno i uspješno društvo, jer ne može biti društvo kulturno a da nije uspješno, ekonomski i politički stabilno, prosperitetno i sa nekom nadom i željom.

Kako sada stvari stoje, dok postanemo uspješno društvo ostaćemo bez mladih ljudi koji sve češće budućnost traže izvan ovih prostora.

Mladi ljudi žele da ostvare sebe. Naravno, ako vide da to ne mogu i da to zavisi od nekih drugih stvari, da moraju da se ponize, da stalno budu na liniji neke rodbinske, političke, partijske ili bilo kakve druge veze, naravno da će tražiti uhljebljenje i neku svoju šansu da ostvare karijeru i neki porodični život tamo gdje to mogu. I to je najbolji znak. Šta će vam bilo kakav drugi znak ako mladost odlazi, da to nije zdravo i dobro društvo. Ja sam za to da ne stanem nikada da se borim za dobre stvari i kvalitetno društvo jer sam riješio da tu ostanem i tu živim.

Kako privoljeti mlade da i oni ostanu?

Mislim da bi trebalo da dobiju neki znak da bi ostali. Ne može da se stvar dešava samo na ličnoj inicijativi, na kuloarskim pričama ili na dobrim željama. Mora da postoji politički svjetionik, da se pojavi alternativa, šansa, da oni prepoznaju da neko govori u njihovo ime i da je spreman za tu vrstu akcije i borbe. Ne može ništa bez borbe da se desi. Ali, pošto oni to ne vide, odustaju od toga da oni to pokreću. Možda ćemo doživjeti da se dese generacije koje su spremne da se potrude da stvore taj ambijent a da to nije inspirisano nekom ličnom korišću, već zaista društvenim interesom.

Da li vi vidite taj politički svjetionik?

Da ne vidim taj svjetionik, mislim da bih bio depresivan, a ja to nisam. Ja sam optimista i dok god dišem i u meni ima energije ona će biti bazirana na nadi, vjeri i potpunom ubjeđenju da je evolucija neophodna i potrebna. Samo čekam trenutak da je vidim i pridružiću se svakom takvom svjetlu.

( Svetlana Mandić )