Promovisan roman Balše Brkovića: Koncept pobune danas je u krizi

Predstavljanje najmarkantnijih autora i djela koja su izazvala najveću pažnju javnosti u regionu, koncept Književnog programa Grada teatra koji u Budvu dovodi najznačajnija imena ovdašnje literarne i kulturne scene, i jedan elitistički odabir iz književne produkcije između dva festivala, možda je najbolje potvrđen sinoć - gostovanje Balše Brkovića na Trgu pjesnika pokazalo se kao događaj koji je okupio najbrojniju publiku do sada.

Jedan od najozbiljnijih, najprovokativnijih i najdarovitijih crnogorskih autora ne samo ovdje, već i u okruženju - pjesnik, prozaista, romanopisac, kritičar i esejista, koji je veliko poštovanje mnogobrojnih čitalaca na ovom prostoru stekao i kao kolumnista dnevnika “Vijesti”, stigao je sa novim romanom “Plaža Imelde Markos”.

“Plažom Imelde Markos” Brković gradi svoju uzbudljivu literarnu storiju o gradu u kome je rođen, i čije prilike i duh savršeno poznaje u svakom smislu - u svim njegovim društvenim i političkim paradoksima današnjice, u mitovima i legendama koje čine njegovo kulturno, duhovno, patrijarhalno i mentalitetsko nasljeđe. Kako je na početku razgovora sa Brkovićem istakla mlada književna kritičarka iz Budve Nina Smailagić, radnja romana čiji je glavni junak taksista dešava se jedne podgoričke noći, tokom koje se susreću otpadnici od ustaljenog društvenog sistema, žrtve tranzicije.

O samom naslovu romana i njegovoj simbolici, Brković je rekao:

"Imelda Markos je bila vrsta planetarne ikone, i to na jedan potpuno perverzan i bizaran način, ali naprosto, ona je bila medijska zvijezda u vrijeme kada sam ja odrastao. Ono što je bila vrsta njenog obilježja u mojoj generaciji, tih nekih 80- tih godina kada je njen muž Ferdinand Markos, filipinski diktator, pao sa vlasti, jeste ona njena famozna kolekcija od tri hiljade pari cipela. To je bila medijska priča koja je perverzno funkcionisala u to vrijeme, a na kraju je, mislim da je to bio Majkl Džekson, na nekoj aukciji čak i otkupio te njene cipele, koje je poklonio njoj, kao prognanoj ženi diktatora, jer valjda njegovo tankoćutno biće nije moglo da zamisli kako joj je jezivo bez tih tri hiljade pari cipela. Mi danas u jednom smislu živimo vrijeme kada je upravo ta vrsta perverznog razmišljanja, zapravo, dominantna, što se može reći da je kranja konsekvenca medijske civilizacije, ili da je razlog neki drugi, nevažno. Meni je izgledalo da je upravo taj mit, koji sam zapamtio iz nekih godina odrastanja, nevjerovatno znakovit za današnje vrijeme. I zato je ta dobrodržeća starica, koja živi ko zna gdje, završila u mom romanu."

Citirajući početak romana, Nina Smailagić postavila je i pitanje simbolike izraza “sluge okupatorske“, koliko je to namjeran pokušaj da se čitalac retorički gurne u neku vrstu sjećanja na SFRJ i doba socijalizma.

"Mi živimo u vremenu u kojem je koncept pobune u krizi - to je suština, to je ono što vidite od Grčke do Francuske, od Vol Strita do Moskve"

"Na paradoksalan način, što sam tek kasnije shvatio, jedinih pedeset godina u istorji naših naroda i narodnosti kada mi nijesmo bili kolonije jeste bilo tih pedeset godina SFRJ. Uvijek, i prije, i poslije toga, u ovoj ili onoj formi, mi jesmo bili i jesmo kolonije. A kada pišete roman, to vam otvara, neko bi rekao, neslućene mogućnosti. U jednom trenutku shvatite da ta vaša noćna potraga postaje jedna vrsta metaeseja o samoubistvu, odnosno traženja idealnog mjesta za samoubistvo, i o konceptima samoubistva. Čini mi se, u tom smislu, da nikada književno djelo nije samo ono što ste imali namjeru da učinite na početku, kad ste krenuli da pišete, već naprosto, sam čin pisanja odvede u neke zabrane, neke zone koje nijeste imali namjeru da posjetite. I to je ono što je najljepše u pisanju", kazao je Brković.

Ističući da je crnogorska književnost vrlo često imala onu manu koju imaju književnosti malih naroda, a to je da se neke teme ne doživljavaju kao relevantne u književnom smislu, jer se uvijek treba baviti samo nekim velikim, nacionalnim ili državnim pričama, Brković je rekao da ne vjeruje da je to tako, već da su upravo te teme koje nas tjeraju da pričamo o njima, zapravo, prava stvar.

Govoreći o angažmanu koji ozbiljna književnost uvijek ima u samoj svojoj suštini, jer umjetnost otvara to najšire moguće polje pobune, Balša Brković je odgovarajući na pitanje Nine Smailagić da li je ovo naše vrijeme doba moralne kapitulacije, istakao sam značaj intelektualne i građanske pobune.

"Mi živimo u vremenu u kojem je koncept pobune u krizi - to je suština, to je ono što vidite od Grčke do Francuske, od Vol Strita do Moskve. Vi danas imate svijet u kome je koncept pobune u krizi, čak je veliko pitanje da li je pobuna, kao takva, više moguća. Kada imate kapitalizam koji se imunizovao na sve moguće načine od bilo koje forme pobune, čak i iako krenete u neku pobunu, ona može biti kapitalistički proizvod koji će prodajom majica ili slogana donijeti neki profit. Tako je danas globalno stvorena jedna nepodnošljiva situacija, i mene takve stvari mnogo više intrigiraju od, recimo, nekih nacionalnih ili državnih pseudotrauma koje vidite na naslovnicama novina. Ali, s druge strane, smatram da je koncept pobune u određenom smislu paradoksalno vitalan, čim nas tjera da razmišljamo o ovim stvarima. Ja sam tu, na neki način, nepovratno dijete 70- tih godina, i zaista vjerujem da jedino umjetnost ima određeni potencijal pobune. Naprosto, ona se obraća onom dijelu nas koji je najkomplikovaniji za kontrolu, jer je riječ o emocijama, empatiji, o onome što je najteže kontrolisati sa strane. Ključni problem našeg vremena je upravo u tome što više ne postoje modusi pobune. Moraju se pronaći neki potpuno drugačiji, neki novi modusi. Zato se samo u umjetnosti mogu otkriti novi putevi subverzije, jer svaki sistem očito mora da ima slabe tačke, a subverzija je upravo pronalaženje tih slabih tačaka", rekao je Brković.

Odabrati nepristajanje

Na pitanje iz publike (koje se oslanjalo na manifest “Pobunite se“ Stefana Hesela, koje je kao zavještanje mladim generacijama ostavio nekadašnji stari heroj francuskog Pokreta otpora), da li pobune danas nema zato što više nema ni humanističke ideje svijeta, i što bi za naš prostor danas bila takva ideja, Brković je odgovorio:

"Za početak je dovoljno ne pristajati - ne pristajati da budeš dio te tuposti koja je zaštitno lice sistema, ne pristajati da prihvatiš te društvene manipulacije i groteskne igre moćnika, ne pristajati da žmuriš pred stvarnošću."

Galerija

( Vuk Lajović )