„Ajkule“ opet nespremne za odličje

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

Još jedna šansa je otišla, ni šesti put u ukupno devet učešća na velikim takmičenjima (da ne bude zabune - to su Olimpijske igre, Svjetsko i Evropsko prvenstvo) crnogorski vaterpolisti nisu donijeli medalju. Nije pomoglo ni to što su „ajkule“ možda i prvi put imale otvoren žrijeb do polufinala i naizgled laganiji put do četvrtog odličja u istoriji...

Vrijeme je za osvrt, pa je jasno da četvrto mjesto u Budimpešti nije uspjeh, niti može da zadovolji bilo koga, iako je u ovakvim situacijama najlakše govoriti „kako je Crna Gora mala, kako joj fale bazeni i kako svi treba da budu ponosni što je u vrhu svjetskog vaterpola“.

Ustvari, sve to je živa istina, od koje niko i ne bježi, kao ni što crnogorski vaterpolisti sada ne smiju da zažmure i pobjegnu od činjenice da su sami sebe pobijedili u polufinalu protiv Srbije, u duelu koji je dugo bio najbolja partija nacionalnog tima, prije nego kola nisu krenula nizbrdo. Ovo što se desilo u finišu turnira nije slučajno, ovakvim porazima se ne može pripisati samo nedostatak sreće, niti da je protivnik jednostavno bolji...

Zašto su kola krenula nizbrdo? Ako svako ima pravo na jedan takav meč, „ajkule“ su i to ispucale, jer im se on dešava već drugi put, da dobijeno (sami) pretvore u izgubljeno, kao u Londonu prije dvije godine.

U Budimpešti je nakon pomenute Srbije uslijedila Italija u meču za bronzu, a kako je duel odmicao postajalo je sve jasnije da su „ajkule“ bile nespremne da prođu kroz sve „barikade“ da uzmu odličje.

"Htjeli smo bronzu na kraju, nikada do sada je nismo osvojili. Sve ovo je sastavni dio sporta, dogovorili smo se da igramo svom snagom i da uradimo sve da pobijedimo Italiju. I dali smo koliko smo mogli, ali...", rekao je Aleksandar Ivović.

Posljednja šansa generacije?

I, što najviše može da brine, reklo bi se da je ovo bila posljednja šansa velike generacije crnogorskih vaterpolista da ugrabi medalju. Vaterpolo će se u Crnoj Gori igrati i dalje, ali u ovom trenutku, iako talenata ima, izgleda da će ambicije i očekivanja na velikim takmičenjima morati da se smanje.

Jer na vidiku nema pravih nasljednika braće Janović, Aleksandra Ivovića, Draška Brguljana, odranije se čeka da dođe neki novi Veljko Uskoković (ljevaka nismo imali na ovom takmičenju), Vladimir Gojković...

Iako Janovići, Leka, Draško..., i dalje mogu i hoće da igraju za reprezentaciju, pitanje je šta će u budućnosti biti sa 35-godišnjim Zdravkom Radićem na golu, Predragom Jokićem, Milošem Šćepanovićem, Antonijom Petrovićem. Takođe, treba napomenuti da Nikola Janović ima 34 godine. Iako još uvijek među najboljim igračima na planeti, kapiten „ajkula“ ne može da „igra još sto godina“, prirodno je da treba da stignu nasljednici.

Tri medalje - malo ili ne?

Ova generacija je uradila mnogo, zapalila je više puta Crnu Goru, od sporta u zapećku napravila je nacionalni, ali jasno je kao dan da je izostao broj medalja koji se čekao. Tačnije, bilo ih je ukupno tri, a imala je Crna Gora toliko prilika od Malage do danas..., kada je ova generacija realno imala kvalitet da ide do kraja. Je li na „Alfred Hajošu“ rekla posljednju riječ?

Iz ove perspektive, teško je i pomisliti da Crna Gora u bliskoj budućnosti može da ima istinske nasljednike današnjih lidera „ajkula“, koji bi jurili odličja svakog ljeta, jer pridodavanje mladih seniorskoj reprezentaciji ide presporo, a kada se to ne uradi u jednom trenutku talenti „biraju“ Srbiju. Tako se problemi u crnogorskom vaterpolu nagomilavaju. Oni, tačnije, postoje godinama, a medalje koje stižu ih samo na nekoliko dana ili mjeseci „uguše“.

Dakle, činjenica da u Mađarskoj nije osvojena medalja nije sama po sebi dovoljno poražavajuća, već otvara mnoga pitanja u organizaciji. Problem budućnosti reprezentacije je će ubuduće biti mnogo važniji od ovog takmičenja, koje nije ni prvo, a vjerovatno ni posljednje da će Crna Gora ostati bez jednog od prva tri mjesta.

Prije EP je nacionalnom timu otkazao Aleksandar Radović, koji je bio već viđen putnik u Budimpeštu, pa je tako nastavljen trend koji se dešava godinama, a koji jasno pokazuje da nisu svi spremni da stave reprezentaciju na prvo mjesto...

Crna Gora je u Budimpešti u prosjeku bila najiskusnija ekipa, promijenila je samo jedno ime u sastavu u odnosu na Barselonu (Iga Kruziju je zamijenio Uroš Čučković), Italijani su na primjer promijenili šest igrača (imali i 19-godišnjaka) i stigli do medalje. Nije Alesandro Kampanja hrabriji trener od Ranka Perovića pa podmlađuje ekipu, već Kampanja ima sistem i čitavu ligu koja je okrenuta i podređena reprezentaciji, a Čapro to jednostavno nema.

A Crna Gora ni u kom smislu nije Italija, ni po ligi, ni po organizaciji, ni po mentalitetu...

Gdje je nestala perfektna odbrana?

Odbrana s igračem manje je i na Evropskom prvenstvu bila zaštitni znak Crne Gore. U grupi je bila pefektna, protiv Srbije takođe do sredine treće četvrtine, a onda pad...

Segment igre na kojem selektor Ranko Perović insistira se izgubio, a izjava selektora nakon poraza od Italije „da slijede dublje analize“ tek treba da dobije na značaju kada sagleda šta se odjednom dogodilo u igri. Možda će se analizirati pad koji je prije svega psihološke prirode...

"Ne bih rekao da nismo bili psihološki spremni, jer čim smo stigli do polufinala znači da imamo kvalitet i psihološku pripremljenost. Međutim, dvije posljednje četvrtine protiv Srbije i Italije treba da analiziramo, u njima smo primili mnogo golova i moramo da izvučemo pouke za buduća takmičenja. Svakako sam ponosan na svoje saigrače, jer biti konstantan na velikim takmičenjima nije mala stvar, pogotovo s bazom igrača koju mi imamo. Na ovom takmičenju je bilo pozitivno to kako smo rješavali mečeve s ekipama koje su slabije od nas. Ako na narednim takmičenjima budemo igrali protiv njih kao ovdje, uvijek ćemo biti u vrhu. A to je cilj ove generacije dok god bude na okupu", istakao je bek „ajkula“.

Finale ovog EP vrijedi mnogo više

Svako finale je bitka za titulu, jedan meč u koji staje sve, ali duel za trofej na EP u Budimpešti vrijedi mnogo više.

Vrijedi taman koliko finale Mundijala u fudbalu koje se igra na brazilskoj „Marakani“ ili košarkaški spektakl u „Medison skver gardenu“.

Vaterpolo, istina, nije ni blizu fudbalu i košarci, ali kada čovjek boravi nekoliko dana u Budimpešti za vrijeme EP zaboravi koliko je ovaj sport marginalizovan jer Mađari žive za njega. Za vaterpolo i s vaterpolom žive i novinari, koji su nakon finalne utakmice u velikom broju (preko njih 80) okupirali miks zonu i bombardovali pitanjima smirenog selektora Tibora Benedeka.

"Ne ukazuje se često šansa da igrate finale pred šest hiljada ljudi u tako vreloj i pozitivnoj atmosferi. Tako je kako je, bili smo blizu, mogu samo da žalim što nismo bili dio spektakla", rekao je Draško Brguljan, koji već tri godine igra u Mađarskoj.

U toj njegovoj konstataciji najbolje može da se osjeti koliko je Crna Gora izgubila što nije bila dio finala protiv Mađarske. Imala bi priliku da osjeti ono pravo, vrhunac vaterpola. Pa i neka ga izgubi... A ovako, bilo je čudno gledati ceremoniju dodjele nagrada, a da crnogorski vaterpolisti fizički nisu ni blizu postolju.

Janović: Polufinale je bilo naša šansa

Da je polufinale obilježilo sve jasno je rekao kapiten Nikola Janović.

"Imali smo veliku šansu u polufinalu i to je ostavilo traga. Utakmice za bronzu dobije tim koji se lakše oporavi od poraza u polufinalu. Očigledno da nismo tog kvaliteta da se potrudimo da igramo za treće mjesto, izgleda da volimo ili sve ili ništa. Ako nismo najbolji kao da je svejedno. Mečevi za treće mjesto nam ne idu, Olimpijske igre u dva navrata i sada u Budimpešti govore da imamo problem kada se borimo za bronzu", rekao je Janović i nastavio priču o polufinalu:

"Mislim da smo morali da posvetimo malo više pažnje tom meču protiv Srbije i da uradimo psihološku analizu, jer je po meni meč izgubljen u glavi. Imali smo dovoljno vremena za to i mislim da smo ga propustili. Smatram da je poraz iz Dubaija ostavio traga na ekipu, kao da nismo vjerovali da možemo da pobijedimo. Niko ih nije kao mi bacio na koljena, a onda smo im dozvolili da se vrate i eliminišu nas. Treba da izvučemo pouke i da naredne šanse ne propustimo. Lijepo je biti među četiri najbolje ekipe, svake godine smo tu, ali moraćemo da prestanemo da se zadovoljavamo samo polufinalom, jer znamo koliko vrijedimo", istakao je Janović.

Galerija

( Admir Haverić )