Kerum - uskrsnuće

Sve je bilo po zanatu filmske industrije, nijedan jedini oprobani i provjereni kanon žanra - ako će vam biti lakše, nazovite ga kliše - nije preskočen. Može se to, jasno, raditi i drugačije, može čudovište iz podruma u prvoj sekundi filma pobiti svih dvanaest srednjoškolaca, ali sve to onda jest i može biti - može, kako ono, psihološka drama, psihološki triler, kako već ne nazivaju te budalaštine - samo horror nije i biti ne može.

U tom poslu, jebiga, znaju se pravila, zna se kako se priča u filmovima strave i užasa zapliće i raspliće, a najviše od svega zna se kako počinje.

Fešta je, recimo, u mirnom provincijskom gradiću na obali: uvijek je, primjetit ćete, nekakav mirni provincijski gradić, i uvijek na nekoj obali, na moru ili jezeru, jer široka, duboka voda - znaju majstori - odmah nagovješćuje nenagovjestivo.

I uvijek je, dakako, lokalna fešta, da gledatelja opusti: vreo je ljetni dan, na prljavom, sivom parkiralištu već se okupilo pola gradića, popularni pjevač zabavlja mještane i gdjekojeg turista, malo dalje na ražnjevima se veselo okreću janjci i odojci, tu je i poneki okružni političar nižeg razreda, mnogo djece i nekoliko mjesnih udavača što u visokim petama gaze preko šodera i napuklog asfalta žureći na svečano otvaranje mjesnog dućana mješovitom robom.

Sve ispočetka

Iznad vrata nove trgovine upleteno je stotinjak plavih i bijelih balona, a iznad balona hrvatska zastava. Ide onda dugački švenk po bijeloj fasadi - žamor i šušur fešte na parkiralištu postaje sve dalji i tiši - sve dok kamera ne uhvati firmu dućana, pet velikih neonskih crvenih slova. Onda ide zatamnjenje, u potpuno crnom kadru ostaje samo tih pet slova, i efektnom grafikom dopisuje se naziv filma - „KERUM: THE RESURRECTION“.

Tako je Željko Kerum nekidan u Kaštel Štafiliću, uz janjce, odojke i Petra Grašu, drugi put u životu otvorio svoj prvi dućan. Hoće li „Kerum: uskrsnuće“ dostići uspjeh kultnog prvog dijela? Nije pametno sumnjati. „Radio sam greške, i sve ću svoje greške opet ponoviti“, izjavio je Željko Kerum na svom novom početku. „Sve što sam napravio drago mi je što sam napravio.“

Sve dakle ispočetka. Prvi dućan, drugi dućan, treći dućan, prvi supermarket, „maybach“ u izlogu, drugi supermarket, shopping centar, kockarnice, Dom Perignon i ćevapi, hoteli, stranka, Šundov, Svaguša, Livaja, rodijak, kum, mali od kuma, Gradsko vijeće, Sabor, Zapadna obala, križ na Marjanu, pršut na čelu, kuga i kolera, najezda skakavaca, filoksera, peronospora, potop, pomor, kaljuža, pustoš, pa prvi dućan. „Sve svoje greške“ Kerum će „opet ponoviti“. Hoće li mu upaliti? Hoće li ljudi na koncu jednog dana opet glasati za Keruma? Naravno da hoće. Sve je po zanatu filmske industrije.

Vas, naravno, užasno nervira što u tim kretenskim filmovima uvijek bude oluja i uvijek nestane struje, i što uvijek, ali baš uvijek, čudne zvukove iz podruma - od cijelog društva zarobljenog u ukletoj kući - ide provjeriti ona najkrhkija i najprestravljenija djevojka, uvijek, jasno, sama, i uvijek, baš uvijek, slabovidna, da joj u mraku ispadnu i ručna svjetiljka i naočale.

Pršut na čelu

Zašto bi, zaboga - nervirate se vi - itko normalan, a kamoli krhka, prestravljena i slabovidna djevojka, suočena s izborom između bezglavog bijega iz kuće, bilo gdje, i silaska u mračni podrum, ikad išla provjeravati što to odozdo plače, tuli, zavija, stenje i reži? Što bi to, jebiga, uopće moglo biti, pa da se djevojka vrati i s olakšanjem kaže društvu kraj kamina, „ekipa, sve okej, ne brinite, to samo neki tip sa sjekirom u glavi pita jesmo li mu slučajno vidjeli majku“?

Zašto bi tako itko normalan, a kamoli građani Splita, suočen s demokratskim izborom između bezglavog bijega iz grada, bilo gdje, i glasanja za Željka Keruma, ikad silazio u mračni podrum provjeriti hoće li onaj jezivi tip s pršutom na čelu - dobar, pametan i sposoban sebi, pa valjda i njima - ovaj put sve pošteno i pravedno?

Što taj tip dolje u podrumu uopće može reći, pa da građani s olakšanjem kažu društvu, „ekipa, sve okej, ne brinite, Kerum je ovaj put obećao iskorijeniti korupciju i nerad u gradskoj upravi, sanirati gradski deponij u Karepovcu, sagraditi jeftine stanove, riješiti problem sezonskih gužvi u trajektnoj luci, vratiti staru slavu Hrvatskom narodnom kazalištu i preporoditi Split“? Zašto bi to itko normalan u to povjerovao kad i sam taj jezivi tip u podrumu otvoreno kaže kako će „sve svoje greške opet ponoviti“?

Vi se to pitate zato što ne razumijete filmski zanat i kanone žanra, a kamoli ljudsku psihologiju. Ljudi, naime, vole te stvari. Učeni ljudi što izučavaju čovječji mozak mogli bi vam satima pričati o tome: ljudi se jednostavno vole plašiti. Strah je ljudski poput droge.

Da nije tako, već drugi film u kojemu ona glupača sama silazi u mračni podrum nitko živ ne bi gledao, i ne bi se ljudi i četrdeset, pedeset godina kasnije znojili i drhtali u kinima, stiskali rukohvate sjedala i prekrivali oči kad glupača sedamnaesttisućiti put siđe u podrum.

Nikad u svih sedamnaest tisuća puta nije se cura vratila i utješila društvo kako oni zvukovi dolaze od starog bojlera, baš svaki put dolje je bio nekakav strašni tip s pršutom na čelu, i svih tih sedamnaest tisuća puta ljudi su se u kinu opet iznova usrali od straha, jer iz nekog posve neobjašnjivog razloga nisu i sedamnaesttisućiti put dolje očekivali tipa s pršutom na čelu. Ljudski je mozak, što da vam kažem, voda duboka.

Stari je to, sedamnaest tisuća puta oprobani i provjereni kanon žanra - ako će vam biti lakše, nazovite ga kliše - i svaki put pali. Tko bi, uostalom, gledao film u kojemu se veselo društvo nađe u staroj kući na osami, pa već prvu večer, kad nestane struje, a iz podruma počnu dopirati nekakvi čudni zvukovi, pokupe stvari i odu u hotel?

Ne otvara Kerum, shvatili ste, u Kaštel Štafiliću svoj prvi dućan zato što vi nemate gdje kupiti indonezijsku tunjevinu, niti ona glupača u podrum silazi zato što je znatiželjna.

Već zato što vi to volite.

( Boris Dežulović )