Prava čovjeka

Svjedoci smo prisutnosti ideje ljudskih prava u svim važnijim političko- pravnim spisima i dokumentima, no i ne manje brojnim primjerima njihovog kršenja u realnosti. Očigledno je da pravni propisi nisu u potpunosti dovoljan garant poštovanja i primjene prava. U praksi se dešava da oni koji posjeduju političku moć često je koriste da bi uvećavali svoje uticaje - finansijske, medijske, političke ili ekonomske - koristeći ih za raznovrsne oblike povrede prava. Prava po svom izvoru pripadaju sferi morala i naše individualne volje, pa i njihovo poštovanje ne može biti samo dio pravne prisile, već i individualan stav proistekao iz naše moralne slobode.

Time potvrđujemo jedan novi koncept vrijednosti čovjeka, u kome naša prava nisu ništa drugo nego prava čovjeka. Prava čovjeka jesu prava svakog čovjeka i njihovo poštovanje je univerzalni moralni stav kojim uspostavljamo sebe kao ličnost. Ličnost nastaje u odnosu prema drugom - jednakom vrednovanju njegove ličnosti, ne kao stvari koja nama služi, već kojom se rukovodimo kao ciljem u svakoj aktivnosti. Mišljenje/djelanje ili znanje jeste izvor morala i praktičnog djelovanja, ali prema onim principima koje je znanje/mišljenje postavilo kao univrezalne vrijednosti. I može nas osloboditi od pritiska egoizma i prizemnosti lične koristoljubivosti prema stvarnim svrhama kojima treba da se rukovodimo u individualnom ili društvenom životu.

Na kraju, to je put na kome se oslobađamo tiranije ličnih ambicija i golih interesa, način da sagledavamo smisao cjeline, radimo za opšte ciljeve, ne samo prema projekcijama lične koristi. Ako pažljivo proučimo djelo jednog od najvažnijih filozofa u istoriji filozofije Imanuela Kanta, možemo se uvjeriti kolika je važnost filozofije za politiku, i njen uticaj i danas. Štaviše sam Kant je smatrao da je vrijednost filozofije u postavljanju teorijskih postulata za praktično djelanje, moral i politiku, pa ukoliko se složimo sa ovim, u nastavku Kantovih ideja slijedi da je za politiku kao, u najširem smislu, način čovjekovog društvenog života i njeno utemeljenje - neophodna filozofija.

To nije ništa neobično ako znamo da je filozofija politike od Platona i Aristotela, do Tokvila i Mila nezamjenjiva discipina u proučavanju politike i svih fenomena politike. Ideja ljudskih prava, fundamentalna za smisao modernih demokratija, plod je škole prirodnog prava Loka i Rusoa, prosvjetiteljske filozofije i Kantove filozofije. Pravna kodifikacija ljudskih prava u okviru međunarodnog pravnog poretka nakon II svjetskog rata predstavlja konkretizaciju humanističkog zamaha moderne filozofije. Sam Imanuel Kant je njen vrhunac, dajući jedan neprocjenjiv prilog.

I čijim se idejama valja iznova vraćati i promišljati njihovu vrijednost, ukoliko hoćemo da osnažimo opravdanost našeg uvjerenja u ispravnost poštovanja ljudskih prava i njihov pravni, politički i moralni značaj. No, ako pogledamo brojne pokazatelje o kršenju ljudskih prava, u savremenom svijetu, brutalne oblike nasilja i nepoštovanja razlika u mišljenju, nacionalnim ili vjerskim pripadnostima, gaženje medijskih sloboda i slično kakav je stvarni učinak ideje pravnih dokumenata i rezolucija?

Oni koji osporavaju ljudska prava smatraju ih iluzijom, izumom ciničnog uma kojom se maskiraju stvarni ciljevi politike. Po uzoru na promašene ideološke koncepte čiji su rezultati milioni nevino stradalih žrtava u prošlosti, u totalitarnim režimima se ukida svaka pomisao o ostvarenju ljudskih prava. Ali, se prigovori vezuju za manipulacije kojima se stvarno nedemokratski režimi prikazuju demokratskim, kvazi poštova - njem ljudske individualnosti i dostojanstva.

Tako im se pripisuje utopijska dimenzija, koja nema praktično značajnije mjesto u političkom životu modernih zajednica. U tom kontekstu, možemo birati između dva koncepta politike, jedan koji se rađa kod grčkih filozofa u njihovom jasnom povezivanju moralnih ciljeva i politike koji vrhuni u Kantovoj filozofiji i drugi, makijavelistički bez obzira na to što sam Makijaveli daje mnogo složenije obrasce političkog ponašanja, da ciljevi politike moraju da budu oslobođeni moralnih razloga. Kako god, sav pojam demokratije sadržan je u odnosu politike i morala. Demokratija i jeste neka vrsta ravnoteže etike i politike, ili ona predstavlja prvenstvo morala nad politikom, i u toj srazmjeri možemo kvalifikovati političke oblike kao više ili manje demokratske ili tiranske.

Tome nas uči Kantova filozofija, upravo tom neupitnom prvenstvu morala nad politikom, principa nad interesom, vrijednostima zajednice nad ličnim interesima svih njenih članova pojedinačno. Interes, partikularnost, politička trgovina, moć i nasilje u političkom životu treba da budu podređeno moralnim principima. A to znači ljudska prava iznad posebnih interesa, moral ispred politike ukoliko težimo demokratskom načinu organizacije društva. Kant je nedvosmislen u svom zahtjevu da prevagu morala nad politikom treba podsticati svim demokratskim sredstvima. A ljudska prava su pouzdan jemac da je ta prevlast trajnije uspostavljena.

Kao bezuslovni temelj političke slobode i jednakosti možemo bez dvoumljenja postaviti ljudska prava. Tako će se ljudi stvarno osloboditi učenjem o svojim pravima, što je i bio prosvjetiteljski ideal a čiji je legitiman instrument pravni sistem. Ta moć praktičnig uma nad teorijskim, ili djelovanja nad kontemplacijom, morala nad filozofijom i politikom, ovaploćuje se u političkoj slobodi kao ljudska prava, odnosno u ideji jednakosti. Jednakost jeste najvažnija tema političke filozofije, osnov za sve istorijske potrese koji su pokušavali da ujedine čovječanstvo na klasnom ili nacionalnom principu. No, njihov neuspjeh jeste temeljna partikularna pretpostavka u osnovnom polazištu.

Jer jednakost nije socijalni ili politički program. Guase može uspostaviti samo ako proističe iz najdubljeg antropološkog tumačenja ljudske prirode i bazira se na prirodnoj urođenoj jednakosti svih ljudi na planeti. Prema ovome ljudska prava temelje se na ideji jednakosti a jednakost je moralni problem jednakosti svih ljudi kao moralnih alias umnih bića. Kant piše:

“Prava čovjeka moraju se znati 'apriori'. Nihov izvor i sadržaj smije biti samo ona radikalna sloboda koja je povezana sa biti ljudskog bića kao takvog“. Tako možemo shvatiti da jednakost ne znači samo političku ili pravnu kategoriju - jednakopravnost, već jednakovrijednost svih ljudi i to apriori. Bez obzira na sve empirijske i društvene uvjete nejednakosti njihovo socijalno porijeklo, vjeru ili naciju, u osnovi pojma jednakosti je istovjetna vrijednost svakog čovjeka. A ona leži u našem umu u našoj umnoj volji kao dobroj volji da se ne podvrgavamo samo sili spoljašnjeg zakona već i autoritetu moralnog zakona koji sami uspostavljamo.

Tako će naš um ili umnost u njenom djelatnom obliku kao dobra tj. moralna volja težiti moralnim - univerzalnim postulatima i principu poštovanja ljudskih prava. Zato što smo jednaki kao moralna bića, po našoj umnoj prirodi pripadaju nam kao neotuđiva vrijednost naša prava. U samoj Deklaraciji UN - iz 1948. godine, to se i potvrđuje u paragrafu da se sva ljudska bića rađaju jednako u dostojanstvu i pravima, čime je Kantova misao da je moral u osnovi priznanja prava temelj ideje pravde dobio praktičnu potvrdu. Time ukazujemo na to da filozofija i moral imaju praktičan značaj za čovjeka i političku važnost u konceptu prava čovjeka. To znači prava za čovjeka, nikako protiv čovjeka i njegove vrijednosti, čime moral, pored prava ima važan zadatak u oblikovanju političkih zajednica.

Čovjek se svojom moralnom voljom dobrovoljno usmjerava na moralni odnos prema drugom čovjeku, čime potvrđuje da jeste umno biće, jednako vrijedeno u svojim umnim/ moralnim potencijalima. Moral i dobra volja se ne sastoje, dakle, samo u djelovanju u skladu sa zakonom, to predstavlja ispravnost prema načelima prava, već i iz poštovanja za zakon čiji se postulati nalaze u svakoj individualnoj svijesti. Pošto svaki čovjek može imati dobru volju, koja je jedino dobra po sebi iz toga slijedi apsolutna vrijednost svakog čovjeka, pa bi svako ponižavanje jednog čovjeka od strane drugog značio grijeh protiv sopstvene autonomije i slobode.

Samo čovječnost je dostojanstvo, a ono se u ličnosti svakog čovjeka treba uzimati kao mjera ispravnog ponašanja. A kako dostojanstvo pripada samo moralnom čovjeku nameće obavezu poštovanja svakog drugog. Time se ukida narcizam u kome samozaljubljeno poštujemo samo vlastitu osobu, diveći se u njenoj ljepoti a povezujemo sa drugim kroz pošto - vanje njegovog moralnog dostojanstva. Prava čovjeka, predstavljaju, dakle, zadatak svakog od nas ponaosob, ne samo kao pravni, već i moralni imperativ. Na taj način je moguće političko društvo preobražavati u etičku zajednicu tj. onaj ideal pravde čija svjetlost kao jaspis jedino opstaje da jasno svijetli iz dubine ljudske istorije.

( Sonja Tomović-Šundić )