Od Betovena do Pekinga

Prije 17 godina, 1. jula, plovio sam Britanskom kraljevskom jahtom i bio već daleko od Hongkonga u kome je u prethodnog dana u ponoć Kina navodno priznala suverenitet u skladu sa uslovima međunarodnog sporazuma sa Ujedinjenim Kraljevstvom (predloženim u UN) i poznatim kao Zajednička deklaracija. Taj sporazum garantuje Hongkongu životni put od 50 godina, pod motom Deng Siaopinga “Jedna zemlja, dva sistema”. Država sa vladavinom prava i sloboda, zajedno sa pluralizmom - uz proces i slobodu govora, okupljanja i bogosluženja - moraju ostati osnova napretka i stabilnosti Hongkonga.

Vratimo se u ovu godinu. Na datum, koji je meni kao posljednjem guverneru pokrajine lično mnogo značio, a još više drugim građanima Hongkonga, prisustvoao sam izvanrednoj postavci Betovenove opere “Fidelio” na teritoriji jedne seoske kuće nedaleko od Oksforda. Jedina Betovenova opera napisana 1805. (godina pobjede Napoleona kod Austerlica) i prepravljena 1814. (kada se Napoleon odrekao prestola), jedna je od viših formi kulturnog izraza fundamentalnih ljudskih vrijednosti - sloboda i otpor tiraniji - koje važe u svakom društvu.

Najdramatičniji trenutak u ovoj operi nastupa kad se politički zatvorenici na kratko oslobađaju iz tamnice. “O, nebesa! Spasenje! Sreća”, pjevaju oni. “O, slobodo! Hoćemo li je se domoći?” Dok su pjevali o slobodi, zraci zalazećeg sunca zaslijepili su zatvorenike i publiku Oksfordširda. Sama Priroda naglasila je važnost poruke.

Veliki dio istorije dva vijeka od Betovena ima svoju operu i usmjeren je na potragu za slobodom: borba protiv kolonijanih država, kampanja za elementarna ljudska prava, protivljenje savremenim totalitarnim i autoritarnim režimima. Generalno, sloboda je pobijedila. Ali borba još nije gotova; ona teče, kao i prije, na svakom kontinentu i dobija različite forme.

Osvrnimo se na žrtve mučenja iz Centralne Amerike, u Obali Slonovače, Pakistanu, pravna gonjenja - i to ne samo novinara - u Egiptu, progon homoseksualaca u Rusiji i Ugandi, trgovinu ljudima, raširenu čak i u razvijenim zemljama; otmice mladih hrišćanki na sjeveru Nigerije. U mnogim zemljama politički disidenti su (kao zarobljenici u Betovenovoj operi) zatvoreni - i što je još gore - suprotno jasnim i otvorenim procedurama koje bi morale da obezbijede vladavinu zakona.

Stepen brige za ljudska prava koji mora biti uzet u obzir pri definisanju spoljne politike sporno je pitanje za većinu demokratija koje često smatraju da im sopstvena dostignuća daju pravo da podučavaju druge. Ponekad to funkcioniše, ali najčešće ne. Na primjer, postupanja SAD u Gvatanamu i drugim mjestima, podrili su povjerenje američkih političara po tom pitanju.

Postoji, takođe, pitanje dosljednosti. Niko ne može sa sigurnošću udarati šakom o sto kada je riječ o ljudskim pravima u jednoj zemlji, a zadržati za sebe svoje mišljenje u drugoj - ovo je redovna pojava kada bi, recimo, mogao da bude doveden u pitanje sporazum o trgovini.

Odsustvo dosljednosti jedan je od heroja Evropske unije u pokušaju da utvrdi spoljnu politiku na bazi vrijednosti. Unija nastoji da stvori partnerske odnose u ekonomskoj i političkoj saradnji na području Mediterana, na primjer, u kome će liberalizacija finansijske pomoći i trgovine po ugovoru biti vezani za napredak na polju unapređenja ljudskih prava i razvoja demokratskih institucija.

Taj suptilni cilj sabotiran je tendencijom da se previdi ono što se zaista dešava u nekim zemljama. Mnogi sumnjaju da su neke države-članice EU, u vrijeme insistiranja na pouzdanim garancijama u oblasti ljudskih prava u bilateralnim sporazumima sa zemljama poznatim po tome da muče zatvorenike, tajno pomagale u predaji osumnjičenih za terorizam istim tim zemljama.

Nimalo ne sumnjam da je u nacionalnim interesima demokratija da doprinesu slobodi i pravima čovjeka. Iako te vrijednosti ne mogu biti nametnute silom ili biti pripremljene kao instant kafa, planeta će, najvjerovatnije, biti mirnija, stabilnija i naprednija onoliko koliko zemlje budu radile na tome sa svojim građanima.

Ovo nije uputstvo za nesigurnu politiku koja odbacuje potrebe realnog svijeta. Ali zavisnost od realpolitike kao zvijezde vodilje spoljne politike ima prilično traljav dosije. Relapolitika nam je donijela bombardovanje Kambodže i masovna ubistva pod Polom Potom.

Osim toga, “realističke” pretpostavke često se pokažu zadivljuće pogrešnim. Trgovinski sporazumi često nisu fiksirani ili ih podupiru političke preferencije. Zemlje kupuju ono što im je potrebno i prodaju ono za šta mogu dobiti najbolju cijenu, nezavisno od toga da li druga zemlja ima ili nema pisano saopštenje za javnost ministarstava. Prije će biti da svi relevantni političari - počev od pomoći i saradnje u oblasti politike i bezbjednosti - moraju biti usmjereni na jačanje institucija i vrijednosti kojih se oni sami pridržavaju.

Sve me to vraća na 1. jul ove godine. Dok sam slušao “Fidelija”, desetine hiljada građana Hongkonga (organizatori kažu stotine hiljada) izašli su da protestuju radi slobode. Oni hoće pravedan i otvoren sistem za izbor svoje vlade i zaštitu slobode i vladavine zakona koji čine Hongkong tako posebnim i uspješnim, istinski liberalnim - u klasičnom smislu - društvom.

U konačnom, Ljudi u Hongkongu će dobiti ono šte žele bez obzira na protivljenje Kine; sloboda na kraju, bez izuzetka, pobjeđuje. Ali rukovodstvo Kine pravi džinovski korak naprijed priznajući da takva stremljenja ne predstavljaju prijetnju blagostanju u zemlji. Ipak danas Kina - velika zemlja s rastućom snagom, vodi svoje ekonomske poslove iskusnije i sigurno odgovara novim političkim izazovima.

Copyright: Project Syndicate, 2014.

( Kris Paten )