13. jul izopštenih

Trinaestog jula na Trgu Republike u Podgorici u 18 sati desio se performans „Dok živim i dišem“- Za anti fašizam! Protiv mizoginije! Zaustavite rat protiv žena! Aktivistkinje Anime i ženskog civilnog društva rekle su što misle o audio-vizuelnom fašizmu koji se sprovodi nad ženama u Crnoj Gori. Slobodna Evropa je bila tu da prenese naš proglas. Drugi, iako uredno pozvani, nisu došli. Kažu da novinari/ke puno rade. Kažu da im se mora sve pripremiti da bi oni potom taj materijal predstavili javnosti, sve poslati i prije i nakon neke akcije. Kažu da su novinari/ke lijeni, kažu da ako ima puno dešavanja oni ne mogu da stignu da sve isprate. Kažu... i ja vjerujem u sve to što kažu. Znam i da su uređivači novina oni koji drže novinare na uzici. Znam i da ti koji drže novinare na uzici političari drže za... Sve to znam. Ali znam da ljudi moraju da odvajaju bitno od nebitnog - pravi se izbor i lista prioriteta što je to što cijenimo da je važno da bi moglo u javnost na kompletnoj teritoriji koji se mora pokriti informacijama. Mediji tvrde da su ugroženi, imaju ružna iskustva - i sa ovim se slažem, preko pojedinih slučajeva, koji od pesnica do smrti, spadaju u ovom trenutku u „opis“ i „uslove rada“ radnog mjesta i biografije.

Ali... novinarska profesija u Crnoj Gori pati od još ponečeg. Temeljno, informacijsku glad uništilo je informacijsko zgrtanje para, pa lažu, konstruišu, dezinformišu - dok senzacionalizam prodaje novine. Kako senzacionalizam komunicira sa profesionalizmom? A kako profesionalizam i poslušnost medija konveniraju sa društveno-političkom konstelacijom? Kako ta društveno politička konstelacija proizvodi neprofesionalizam medija? U toj areni preoranih društvenih slojeva, većine građana/ki, osiromašenih i svedenih na bijedu sa kojom se najlakše manipuliše, korupcije u svim segmentima, primjer da naše novinare obrazuju pojedini urednici u medijima koji nemaju kvalifikaciju žurnalistike, ali ih preporučuje dubokogrlasta poveznica sa političarima, dovoljno govori o kvalitetu u medijima i budućnosti novinarske struke u CG. Takvi zaista, nisu u stanju da političku elitu u toj društveno-političkoj konstelaciji, pitaju o porijeklu imovine, nepotizmu, rušenju institucija, povlasticama i zloupotrebama, političkim trgovinama - a ne o tome gdje provode odmor!!!

Naravno, ne nalazi se samo obrazovanje novinara u toj situaciji. Veči dio ustanova koje se bave visokim obrazovanjem pati od nekvalitetnih kadrova, nekompetentnih i onih koji nemaju legitimaciju, a često ni kvalifikaciju za to što predaju. Međutim, mediji intervenišu u javnosti. Slike koje šalju ili one koje strateški - selektivno izostave, utiču na naš pogled u realnost. Moraju znati što čine. Papagajski čujem svaki puta od novinara/ki da onog čega nema u medijima nema ni u realnosti. Gospodo, od vaše sposobnosti da razdvojite važno od nevažnog, od stepena znanja i poštovanja principa profesije, zavisi čega će biti u realnosti i kakav je kvalitet te slike. A od vašeg profesionalnog integriteta to da li urednici/ce kroje kapu vašim tekstovima... Vrhunac ironije je kada nam u ovoj pustinji od društva držite slovo „čega nema“... do „ to prodaje novine“... Taj fašizam kojim abolirate sebe za saučesništvo u ovoj političkoj društvenoj konstelaciji proizvodi nevidljivost stvarnih društveni problema i patologija.

Izostanak informacije sa Trga Republike za 13. jul diskvalifikuje jednu važnu akciju i žene koje su bile akterke. Izrazile su svoj politički i ljudski stav, rekle što misle o napadima na žene i o realnosti u kojoj žive tako nevidljive i stereotipno konstruisane u vašim novinama i uredima. Izrazile su to slobodno javno i glasno. I bile primjer rasplašivanja građanki/na. Ta akcija je izuzetno važan doprinos žena za ukupan kvalitet života u Crnoj Gori. Političkim performansom nastavljaju se na žene koje su onog 13. jula ustale u zarobljenoj Evropi, koje su izvojevale slobodu u narodnoj revoluciji, a koje ostaju tako nevidljive „iza pušaka gospodara“.

Poslušnost je postalo jedino ime za medijsku silu. Rečenicu: „Ja samo radim svoj posao“- izgovorio je i Adolf Ajhman na sudu u Jerusalimu negirajući krivičnu i političku odgovornost za genocid nad Jevrejima. Rečenica da nije bio dobar tajming, da je bilo važnijih događaja, izražava izbjegavanje i fašizam jer hijerarhizujete po važnosti događaje i glavne akterke/re, cijeneći da su političari važniji.

Fašizam je operativni pojam za inertnost i gubitak elementarne radoznalosti i lako se podvuče pod kožu. Poslušnost je stanje bez razmišljanja. Držim do toga da je uloga posmatrača i prenosioca informacija osjetljiva u svakom društvu, gdje mediji odrade posao, za politiku, do te mjere da povjerujemo u sve što nam se kaže i počnemo da ubijamo jedni druge zloupotrebom moći urednika i novinara. Činiće se benignijim, ali samo za kratko, ako sada umjesto primjera iz rata devedesetih kojeg smo vodili na teritoriji bivše države, pomenem bizarniju sliku banalnosti zla.

Dnevnik Javnog servisa od 11. od 14. jula je primjer ritma upotrebe informacija. Evo ovako - u tim informativnim emisijama bilo je mjesta za 6-9 bina na Jazu, See dance festivala (protiv kojeg baš ništa nemam), ali nije bilo mjesta za mnogo važnije - koliko ćemo para na ime poreza prihodovati od tog događaja i da li će organizatori izmiriti svoje obaveze prema državi CG, što bi mi bilo adekvatno važnosti udarne informativne emisije jednog Javnog servisa. Ili primjer, žurke oproštaja od predsjednika Savjeta TV - kojeg je imalo smisla o tome saopštavati, ukoliko novinar/ka nisu htjeli da pokažu kako u Savjetu diskriminišu žene jer su se lišili jedine! Kako to korespondira sa zakonskim rješenjima da se mora obezbjediti 30% žena na mjestima odlučivanja? Da, vidjeli smo party predsjedniku. Doduše, niste nas informisali ko je pjevao „Sretan rođendan, predsjedniče“ (možda je čovjeku zaista bio rođendan), valjda bi to bilo previše i za naše“ malo misto“. Kojem je predsjedniku Savjeta RTCG ikada napravljena oproštajna žurka, prije ove?

Gospodo, zakasnili ste dok stajete u službu odbrane onih kojima su žene u političkom performansu sasule istinu u lice - izostali ste sa mjesta gdje se kontinuirano stvara alternativa, kultura otpora i sjećanja. Pokvarite im jednog jutra prvu jutarnju kafu, naljutite svog urednika/cu... Političari moraju da očekuju da ih je neko prozvao na odgovornost jer su nama obavezni da polažu račune. Ukoliko nastavite sa indolencijom, novinarska elito, bog u kojeg ne vjerujem, neka vas blagoslovi. Laku noć.

( Ervina Dabižinović )