Ovacije za bokeljsku verziju vječnog Čehova

Dugotrajni apaluzi pozdravili su preksinoć glumački ansambl „Providence“ - nove pozorišne predstave u produkciji Centra za klulturu Tivat. Više od same činjenice da je rođena nova predstava, premijera „Providence“ označila je i za naš teatar uopšte veoma značajan pionirski poduhvat - transponovanje djela ruskog klasika Antona Pavloviča Čehova na naše lokalne, domaće prilike i „domicijalizaciju“ velikog ruskog pisca i njegove drame „Ujka Vanja“ u bokeški habitus.

Izazov rediteljski i glumački, kojem je ekipa „Providence“ vođena rediteljem Egonom Savinom i piscem Stevanom Kopricom što je napisao tekst po motivim Čehovljeve drame, odgovorila maestralno. Stvorena je nova, a opet mediteranski prepoznatljiva predstava koja za razliku od većine dosadašnjih komada tivatskog CZK, ne završava happy end-om, već ostavlja težak i opor dojam na gledaoca, a opet „ponese“ publiku, nasmije je, oraspoloži, ali i zabrine, osvijesti i suoči sa brutalnom istinom da je život prolazan i njime najčešće nije „niko sretan - niko zadovoljan“.

Smještena u Boku sredinom tridesetih godina prošlog vijeka, „Providenca“ daje omaž nekim ljepšim i romantičnijim vremenima, ali i vuče paralele duboko aktuelne sa sadašnjim vremenom. Malo ko u gledalištu naime, neće u gramzivom i samozaljubljenom liku profesora Alekse koji je došao iz Beograda da u Boki proćerda i rasproda miraz svoje pokojne žene i imovinu jedine kćeri, prepoznati današnje crnogorske političare što nemilice krčme i prodaju prirodne i ekonomske resurse primorja, malo ko u brojnim kontemplacijama doktora Astića na temu devastacije bokeškog pejsaža i prljanja mora iz bučnih i smrdljivih parobroda, naspram nestalih veličanstvenih i za prirodu mnogo prihvatljivijih jedrenjaka, neće prepoznati kritiku aktuelnog stanja u zalivu kojeg su okupirale jahte i vile bogataša, preko leđa običnog, domaćeg plebsa... Čežnja i melanholija tako prepoznatljive za rusku dramu Čehova, ovdje su majstorski transponovane u tipičnu, domaću bokešku fjaku i razočaranost, a utisak dekadencije i neumitnog gubitka, dodatno pojačavaju pasaži poput zvuka avionskog motora u preletu ili brojnih pominjanja tivatskog Arsenala - svega onoga što su Tivat i Boka izgubili.

Minimalistička scenografija sa velikim, drvenim škurima dodatno je vješto napravila atmosferu - sprijeda, odnosno unutar kuće koja je u prvom planu na pozornici, uvijek je tamnije i tjeskobnije nego tamo, pozadi, iza škura kroz koje dopire svjetlost dana, radosti i neostvarenog života koga čežnjivo, kroz grilje, posmatraju neki od aktera „Providence“.

Na tako „posloženu“ osnovu glumci su zaista izgradili veoma jake likove koji svaki ponaosob, daju ritam i cjelovitost priče.

“Suština je u mentalitetu - Rusi i mi nijesmo isti, ali čežnja, bol, gubitništvo i fjaka su nešto što je opšte mjesto. Onda sam ja pokušavao kroz karaktere, a Egon Savin kroz radnju da ovo postane bokeška licenca specifika boli. Ostao je čehovljevski komad ali je sa druge strane vrlo lokalni i naš. Bio sam slobodniji u intervencijama izmještanja priče i odnosa. Do večeras nijesmo znali da li smo uspjeli, ali aplauzi su potvrdili gdje smo” - ocijenio je nakon premijere Stevan Koprivica.

Glavni akter predstave, glumac Nebojša Ilić bio je izuzetno zadovoljan reakcijom publike.

„Radujem se što nas je publika pratila, što smijehom, što uzdasima. Na pravim mjestima su reagovali. Raduje nas što je ovakva predstava komunikativna. Teško je da ovakve predstave naiđu na odobravanje publike jer govore o nekim mračnim temama i osećanjima. Čuli smo dosta smijeha koji je oslobađajući, dobar i koji nam nekako javlja da nas prate i prepoznaju o čemu se radi”, ocijenio je Ilić.

“Izazim sa ove predstave sa utiskom da je iskustvo u pozorištu sa mladošću, možda i najbolja sprega. Za mene je ono pozorište koje nije pretenciozno, a koje duboko pretresa ljudsku intimu, najbolje pozorište”, smatra bivši ministar kulture Branislav Mićunović, dok reditelj Branko Baletić naglašava da je ”Providenca” timska predstava ali je prije svega u njoj odgroman posao napravio reditelj Egon Savin”.

“Mene svaki put obraduje kada Tivat u odnosu na sve druge gradove u Crnoj Gori, bude pokretač ovakvih predstava, za razliku od Podgoroce koja je naš najveći grad, ali nema ni izbliza bogat kulturni život kao što ga ima Tivat. Hrabar je bio potez transponovati Čehova u bokeški ambijent, ali vidimo da su uspjeli u tome”, kazao je Baletić.

“Daj Bože da je ovo mejnstrim, ali nije. Da jeste, ja ne bih bio večeras prvi put u pozorištu nakon dvije godine, nego bih bio svako veče. Ovako, bježim iz pozorišta a da su ovakve predstave kao “Providenca” češće, onda ne bih izlazio.” - komentar je barda našeg glumišta i profesora FDU na Cetinju Bora Stjepanovića.

Duboko čehovljevska predstava

„Mi živimo u svijetu u kome stvarnost postaje gotovo neprihvatljiva, ali čovjek mora privatiti realnost bez obzira koliko ona bila ružna i teška. Mora to prihvatiti jer je sve drugo zapravo greška – ako čovjek živi u fantaziji i odbija da prihvati relanost takvu kakva jeste, onda se čovjek izlaže opasnosti da bude povrijeđen, ponižen, izgubljen u svijetu, da prestane da bude akter sopstvenog života.

Eto, to bi možda bila i poruka ove predstave – da koliko god možemo, mi obični, mali ljudi, stvorimno svoj život, da ne budemo žrtve okolnosti koje su nas zadesile, nego da u sopstvenom životu budemo maksimalno kreativni. Ja mislim da je to izlaz i bijeg od banalnosti svakodnevnice“, obrazložio je svoju postavku „Providence“ reditelj Egon Savin koji nije krio zadovoljstvo načinom na koji je publika prihvatila premijerno izvođenje novog komada.

On je istakao da je, iako temeljno prerađivana, „Providenca“ ipak ostala duboko „čehovljevska predstava“.

( Siniša Luković )