Kako se kalio Yu modernitet
Nekim arhitektima iz tog perioda nije manjkalo ni sjajnih ideja, ni ambicije - a potrefilo se i da je društvena klima pogodovala talentovanima, što se nikada više nije ponovilo
Šali vrlo sklon mladi teoretičar arhitekture - moj prijatelj - obradovao je u prošli utorak sve nas koji ga volimo postom na svom Facebook profilu. Postovao je link na tekst Borisa Dežulovića, koji je naslovljen “Ministrica na čučavcu” i objavljen na Internet adresi rs.n1info.com - ali nije komentarisao - komentare je moj dragi prijatelj ostavio nama, njegovim prijateljima.
U to ime, bacio sam (do zla boga ciničan) komentar na pomenuti FB post moga prijatelja - i osjećam se... Recimo da se osjećam vrlo superiorno u ovom trenutku - poglavito iz razloga što moj komentar niko nije lajkovao - nisam ni očekivao lajkove - ali su zato razni bitni likovi sa regionalne arhitektonske scene počeli nemilice da zatrpavaju moj messages inbox izrazito afirmativnim komentarima na moj komentar - što takođe nisam očekivao, da budem iskren.
Ali krenimo redom...
“Već mjesec i pol, recimo”, piše Dežulović, “u njujorškom MoMA-u, Muzeju moderne umjetnosti, jednom od najvažnijih svjetskih muzeja, traje ta velika izložba - Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia 1948–1980 - impresivna inventura modernosti socijalističke Jugoslavije: cijeli New York već tjednima priča o toj senzacionalnoj izložbi, o jugoslavenskoj, dakle i hrvatskoj “komunističkoj moderni” zvonke ditirambe pišu i New Yorker i New York Times i svi važniji svjetski časopisi za umjetnost, arhitekturu i dizajn, dobar dio te izložbe zauzeli su upravo hrvatski projekti i projektanti, od Šegvićevih dubrovačkih hotela do Bakićevaspomenika na Petrovoj Gori - konačno, najveće zvijezde izložbe su hrvatski arhitekt Vjenceslav Richter, koji je dobio zasebnu “izložbu u izložbi”, i genijalno urbanističko rješenje Splita 3 Vladimira Brace Mušića - a mala, mutava Hrvatska šuti o izložbi kao na sudu, srameći se vlastite neželjene slave.”
Dežulović je dobar momak, svakako, ali nije mu jasno - kao što nije jasno ni gomili mladih arhitektica i arhitekata sa prostora bivše nam zajedničke države - redom nepopravljivih snobova naklonjenih trendovima - da je ta naša jugoslovenska nazovi-moderna u tolikoj mjeri bila elitistička, da nije postojala ni najmanja šansa da se stvarno primi u (naj)širim krugovima jugoslovenskih arhitekata i urbanista - a kamoli među narodima i narodnostima.
Stoji da nekim arhitektima iz tog perioda nije manjkalo ni sjajnih ideja, ni ambicije - a potrefilo se i da je društvena klima pogodovala talentovanima, što se nikada više nije ponovilo - ali stoji, isto tako, da je čitava ta priča bila primarno okrenuta ka međunarodnoj sceni - koja je ostala poslovično nezainteresovana za ovdašnja zbivanja - zato što niko nije ozbiljno radio na uspostavljanju linija komunikacije - dijelom, pretpostavljam, i zbog barijera ideološke prirode - bez obzira da li su te barijere bile stvarne ili imaginarne.
Feedback je, dakle, izostao - a nisu činjeni napori, sa druge strane, da se nauk mudri primakne prosječnom jugoslovenskom arhitektu. Imali smo zato ne mali broj vrhunskih arhitektonskih i urbanističkih ostvarenja - izložba u MoMA je potvrda - ali naš prosjek nikada nije bio vrijedan pomena. To nešto što su neki skloni da nazivaju arhitektonskom kulturom - ili kulturom prostora - nikada ovdje nije zaživjelo.
Recimo da je Tito - najveći sin naših naroda i narodnosti - u jednom trenutku - krajem pedesetih ili početkom šezdesetih godina, otprilike - dao mladim arhitektima (i tek ponekoj mladoj arhitektici) odriješene ruke - u nadi da će novi naraštaji, na krilima danas nepojmljivog poleta, uspjeti da stvore barem nekakav privid da su modernizacijski procesi ovdje ozbiljno uzeli maha. Ispostavilo se, međutim, da se u sijenci velepnih zgrada koje su mladi arhitekti podizali na sve strane - iza tih velepnih kulisa - odvijao svakodnevni život koji je, duhom, više naginjao uzusima turobnog međuratnog razdoblja - mračne i trule Kraljevine Jugoslavije - nego oficijelnim vizijama svijetle socijalističke budućnosti. Naš vođa je, ispostaviće se, žestoko precijenio volju naroda i narodnosti da iskreno sarađuju u tim procesima nazovi-modernizacije. Nije uspio da nas (preko reda) ugura u novo doba. Gradio je kuću bez temelja...
Stari komunisti - koji su na svojim plećima iznijeli teret predratnog političkog terora, a zatim i cijeli rat i pripadajaću mu socijalističku revoluciju - nikad nisu imali vremena da se udubljuju u Marksovu priču. Slijepo su se držali floskula - poput one o primatu “ekonomske baze” u odnosu na “društvenu nadgradnju” - a kada su se mladi filozofi negdje potkraj šezdesetih ozbiljno posvetili tumačenju Marksovog učenja - i uspjeli proniknuti u njegovu složenu strukturu - to više nikoga nije zanimalo. Već je bilo kasno. Na njihova upozorenja se gledalo kao na kontrarevolucionarno djelovanje. Arhitekti nisu imali tih problema, naravno - ali društvena klima koja je pogodovala produkciji vrhunske arhitekture, počela je u jednom trenutku da se mijenja...
“Sakrila se Hrvatska u zahod MoMA-e”, neumoljiv je Dežulović, “pa se tek s vremena na vrijeme kroz odškrinuta vrata bojažljivo obrati zaštitaru. “Gospodine”, oprezno ga upita, “gospodine, molim vas”, ponovi onda glasnije, “kad se zatvara ova izložba?”
Problem je zapravo u tome što se Dežulović, kao i ostali koji zdušno brinu o opstanku naših državica ogrezlih u korupciji, kriminalu i nepotizmu - ne ustežu od povlačenja direktnih paralela između Titovog i ovog doba - što, uz sve ograde, nikako nije na mjestu. Titovo vrijeme je prošlo - nepovratno - bez obzira što su korijeni aktuelnog stanja upravo u tom vremenu - a o ovom vremenu, izgleda, ne želimo ni da razmišljamo - osim u kontekstu uvjeravanja da je sve u najboljem redu, sa jedne strane, i katastrofičnih vizija, sa druge.
“Više su prostora ovih dana u hrvatskim medijima”, nastavlja Dežilović, “dobili Tuđmanov spomenik u Zagrebu i amaterska slikarica Sonja Butić Davidoff - što je u zadarskoj Gradskoj knjižnici izložila svoj nadahnuti prikaz generala Slobodana Praljka kako u haškoj sudnici ispija otrov pod tužnim okom malenoga anđela s kapom Tuđmanove počasne garde - nego cijela njena kanonizirana moderna baština u najvažnijoj zakonodavnoj instituciji svjetske moderne!”
A ni MoMA nije više što je nekad bio, da se razumijemo - taj muzej nije više relevantan u mjeri u kojoj je nekad bio.
“Skutrila se tako Hrvatska da je netko ne primijeti pokrila nesretnica glavu i čeka kad će siječanj 2019. da se izložba konačno zatvori, da svijet prestane govoriti o Borisu Magašu, Haludovu i Poljudskom stadionu, i zaboravi kako je ta nesretna mala katolička zemlja ikad bila moderna. Pa da se vrati u grobljanski mir svoga retardiranog marijaterezijanskog rokokoa, u kojemu se najnovijim čudom moderne računa carski dekret o zabrani spaljivanja vještica, a posljednjim dostignućem suvremene arhitekture i medicine nova kapelica svetog Josipa u splitskoj bolnici Firule.” Dežuloviću, Dežuloviću, crni Dežuloviću, gdje će ti duša...
Ne rekoh vam ni kako je glasio moj komenatar na post moga prijatelja...
OK, što da vam kažem drugo do - nastavak u sljedeću subotu - ili u neku od sljedećih.
( Borislav Vukićević )