Gornje Polje kod Nikšića bogom dano za maline, ali...

Vjeruje se da je malina porijeklom iz Južne Azije i da je toliko stara da su je jeli i pećinski ljudi. Prema legendi njeno latinsko ime, Rubus Idaeus, nastalo je od planine Ida u Turskoj gdje su je otkrili grčki bogovi. Sakupljali su je kako stanovnici Troje, tako i ljudi iz naselja u podnožju planine Ida u vrijeme Isusa Hrista.

U 4. vijeku u spisima Paladiusa, rimskog poljoprivrednika, pronađeni su zapisi o pripitomljavanju maline, a njene sjemenke nađene su i u rimskim utvrđenjima u Britaniji. Najvjerovatnije da su Rimljani „krivci“ što je malina pokorila Evropu.

Gornjepoljsko “crveno zlato”

Međutim, njima se ne može pripisati zasluga za popularisanje toga voća u Gornjem Polju, kod Nikšića. Zasluge pripadaju vrijednim domaćinima koji su riješili da spoje lijepo i korisno.

Dragan Gagović je prije više od 20 godina počeo da se bavi malinarstvom. Prvo je biljku, koju nazivaju „crvenim zlatom“, zasadio na 30 kvadrata, da bi se njegov malinjak postepeno širimo na 350, 850 i danas zauzima površinu od oko 3.000 kvadrata, dok se na 1.200 kvadrata nalaze kupine.

"Radio sam u Željezari, a ko voli da živi malo bolje treba da radi i malo više. Tako je bilo i sa mnom. Mijenjao sam dodatne poslove, u doba krize sam radio sa gorivom, onda sam otvorio kafić, pa prodavnicu, ali kako nije išlo dobro, polako sam odustajao. A maline su stalno bile tu, pratio sam ih i vjerovao da proizvodnja hrane mora da ide samo ako se radi kako treba. I nakon traganja shvatio sam da je malinarstvo ono što volim, što mi leži i od čega mogu lijepo da živim”, priča Dragan koga je ekipa “Vijesti” zatekla u malinjaku sa ostalim beračima.

Dragan Gagović, Foto: Ivan Petrušić

Kaže da mu je na početku ljeta kiša malo pomrsila račune, ali sada ide sve po planu. Malina je dobro rodila, berači dobro obavljaju posao za koji su plaćeni, a kupac zadovoljan isporučenom robom.

“Radnike plaćam 90 centi od gajbe, a dnevno mogu da uberu od 15 do 20 gajbi. Ove godine mi se pola Gornjeg Polja javilo tako da mi ne fali radne snage. Radnike treba nagraditi i cijeniti da bi vam se ponovo vratili”, kaže vrijedni voćar kome u poslu pomažu supruga i četvoro djece.

"Može od ovoga da se živi samo posao treba organizovati, voditi ga kako treba i kada izađeš na tržište moraš da budeš prepoznat sa svojom robom”

Djecu, kaže Gagović, prvo treba zainteresovati za posao, prenijeti im ljubav, a kada isti zavole onda ih polako uvesti u rad i malo po malo puštati ih da se osamostale. Toga jutra sa njim je bio njegov jedanaestogodišnji sin Aleksandar kome posao ne pada teško. Ustaje, kako reče, u šest, bere maline, kosi, i nada se da će, kada odraste, nastaviti ono što je otac počeo. Jednako voli i maline i kupine ali, stidljivo priznaje, da su mu malo draži proizvodi od malina iz kuhinje njegove majke.

Gagović je prvo počeo sa sortom vilamet, a kada je odlučio da malinarstvo bude i glavni izvor prihoda zasadio je i druge sorte kako bi maline imao što duži vremenski period. Sorta koja poslednja stigne za branje je heritidž, koja naj više roda daje u novembru.

“Malina imam dok pane snijeg ili mi slana sve ne uništi. Zahvaljujući raznim sortama, malina imam pet-šest mjeseci, a u onom periodu kada se smjenjuju rane i kasne i prinos smanji, tu je kupina. Može od ovoga da se živi samo posao treba organizovati, voditi ga kako treba i kada izađeš na tržište moraš da budeš prepoznat sa svojom robom”, kaže Gagović.

Malina dobra za dopunu budžeta

Svega kilometar dalje od njega komšija Ranko Radulović odlučio je da mu maline “lijepo popune” budžet. Njegov otac Savo je prije 14 godina iz radoznalosti zasadio 700 sadnica. Radoznalost je prerasla u biznos i danas Radulovići imaju malu plantažu od 3.000 sadnica. Nedovoljno da bi se od nje moglo živjeti, ali dovoljno da se kućni budžet “lijepo popuni”.

“Ove godine prinos je bio maksimalan. Očekujemo oko dvije tone, koliko inače svake godine rodi jer primjenjujemo sve propisane agrotehničke mjere, rezidbu, đubrenje, navodnjavanje, tako da se u principu ne bojimo lošeg roda. Jedino što može da se desi su vremenske (ne)prilike na koje mi ne možemo da utičemo”, kaže Radulović koji cjelokupan rod prodaje firmi “Bonela” iz Podgorice.

Gornje Polje je, prema riječima Radulovića, bogom dano za maline, ali i ostalo jagodičasto voće. Klima povoljna, kiše dovoljno, zemlja vodopropusna. A domaćini, poput njega i Gagovića, vrijedni.

Ranko Radulović, Foto: Ivan Petrušić

“Otac i ja završimo sav posao oko proljećnog rezanja, đubrenje i majsko i junsko rezanje izdanaka. Kada je berba angažujemo radnike, jednu porodicu iz komšiluka. Od ove plantaže se ne može živjeti, ali je dobra popuna dodatnom budžetu”, kaže mladi voćar koji se odlučio za sortu vilamet.

“U Srbiji, koja je vodeći i najveći proizvođač malina u svijetu, ta sorta se najbolje pokazala - najrodnija je, najotpornija na sve vrste bolesti, tako da sam se odlučio za provjerenu sortu”, kaže Ranko.

Teško biti i proizvođač, i prodavac i menadžer

Kažu da svaka priča ima svoje ali. Tako i ova. Ono što nedostaje da malinarstvo zaživi u Crnoj Gori, i da i ona postaje značajan izvoznik tog rijetkog voća (u strukturi ukupne svjetske proizvodnje kontinentalnog voća malina dijeli deseto mesto, zajedno sa dunjom, sa učešćem od svega 0,3 odsto) jeste organizovani otkup.

“Mislim da crnogorski proizvođači trenutno ne mogu da proizvedu malina kolike su potrebe tržišta. Međutim u nikšićkoj opštini ne postoji organizovani otkup da bi taj proizvod a lakši način stigao do kupaca. Kada bi se organizovao otkup vjerovatno bi se i proizvodnja malina povećala”, smatra Radulović.

Prema njegovim riječima država mora da stimuliše proizvođače, ali i privrednike koji bi bili zainteresovani da otvaraju fabrike za preradu voća.

“Ovako nema smisla nekog daljeg ulaganja u proizvodnju jer malina, jagoda i kupina se kod nas trenutno koriste samo u svježem stanju, a rok trajanja je vrlo kratak, od tri do pet dana. Imamo veliku potrebu za fabrikama za preradu, za duboko zamrzavanje, tako da malina, kao i drugo voće, može da se koristi cijele godine, a samim tim i da se poveća proizvodnja. Kada nema organizovanog otkupa čovjek, ako krene ozbiljno u ovaj posao muku muči sa plasmanom. Mora da bude i proizvođač, i prodavac i menadžer, a to je, po mom mišljenju, nemoguće”, kaže Radulović.

I Gagović smatra da bi otkupni centri potpuno promijenili situaciju kada je u pitanju proizvodnja malina.

“Najveći problem je plasirati robu. Ja se ovim poslom bavim godinama, stekao sam mušterije i moje maline se nalaze na tržištu Nikšića, Podgorice, na primorju od Herceg Novog do Ulcinja, a stižu i do Pive. Međutim, onima koji tek počinju da se bave ovim poslom otkup je glavni problem. Otvaranjem distributivnog centra povećala bi se i proizvodnja malina i mogli bismo tim voćem ne da snabdijevamo Crnu Goru, nego i značajan dio da izvozimo", smatra Gagović.

Galerija

( Svetlana Mandić )