Gibonni za "Vijesti": Najbolje je raditi od srca, ljudi to zaslužuju

To što je dio publike, navikunt na tvrđi zvuk, sa negodovanjem prihvatio imenovanje Gibonnija za glavnu zvijezdu ovogodišnjeg Lake festa, sigurno se ne bi svidjelo jednom od najpopularnijih muzičara na ovim prostorima, ne zato što je sujetan, već zato što je, kako je objasnio u razgovoru za “Vijesti”, neko ko ne voli da ljude trpa u ladice. Zato će na Krupcu sigurno pokušati da razuvjeri sumnjičave.

Dugo Vas nije bilo u Crnoj Gori, a posljednje vrijeme ste sve češći gost?

Sad sam tu jednom, najviše dva puta godišnje. To je prava mjera. To je pošteno, mislim da je to nekad razlikovalo rokenrol i neku sofisticiraniju muziku od estrade. Estrada dođe kad je zovnu, može da svira u izlogu, na otvaranju butika, bilo čega... Ako ti je stalo do publike moraš malo i pripaziti da ne dolaziš u isti grad stalno sa istim programom. Ljudi zaslužuju nešto ekstra. To jeste komplikovano i za organizatora i za mene i bend, ali mislim da je najpoštenije.

Po čemu će se razlikovati ovaj koncert od prethodnih?

Kako je to prvi moj koncert na Lake festu moram poštovati većinu ljudi koji će me gledati prvi put i normalno moram biti fer prema onima koji su me već vidjeli ranije da im pružim nešto drugačije. Najbolje je to odraditi od srca, onda je sve na tvojoj strani, ne treba praviti neke kalkulacije. Da me publika ponese, pa će biti sve posebno.

Inače, na koncertima nikad ne pravite spisak pjesama koje ćete izvoditi?

Istina. Kad napraviš set listu to je više kao predstava. Razumijem kad imaš velike produkcije, programiran lajt šou i slično, radio sam i ja te stvari. To znaju biti dobri koncerti, ljudi budu oduševljeni, ali ja volim da zadržim tu spontanost. Budem predobro raspoložen, pa mi se ne pjeva neka tužna balada. Ne da mi se, brate. Nekako ne vjerujem sam sebi i onda kažem - pošteno je da je ne pjevam. Ili obrnuto, zna da se desi da ljudi žele da slušaju više nego da plešu, onda to i meni da prostora da pjesmu produžim, da izvedem neke koje nisu bile u planu. Tako funkcionišem. Mojoj ekipi to ide na živce, jer nikad ne znaju što je sljedeće. Ne mogu da spavaju, moraju stalno da budu budni.

Aktuelan je lajv album?

Snimao sam cijelu turneju gdje god sam mogao sa reportažnim kolima. Ima iz Zagreba, Splita, Pule, Novog Sada, svuda ponešto.

Što je najbitnije bilo uhvatiti na tim snimcima?

I prije sam imao lajv album koji je zabilježio preciznost svirke, virtuoznost, a ovaj album sam gledao gdje ima najviše energije. Nije mi bilo toliko bitno da je savršeno odsvirano, koliko da se čuje oduševljenje i entuzijazam i u bendu i kod publike. To su stvari koje ne možeš da ponoviš. Imam 7-8 verzija neke pjesme i ova mi je nekako najljudskija. Ima grešaka, ali mi je draža, jer možda postoji neka verzija koja je savršenija, ali je hladnija. Kao da je nije svirao moj bend, nego Robokap. To mi smeta, što će mi, to mi ne treba, takva uspomena kako mi super sviramo, nego kako je to bilo nešto euforično, da je neka posebna emocija vezana za tu pjesmu.

Objavili ste album "20th Century Man", kako ste zadovoljni kako je prošao do sada? Zašto baš sada album za inostrano tržište, s obzirom na to da su mnogi mišljenja da ste za to bili zreli i ranije?

Nažalost si u pravu. Bio bih puno pametniji da sam to prije 15 godina uradio, bilo bi mi i lakše. Imam sve kombinacije, kad dođem u region sviram u prostorima za 10 hiljada ljudi , onda odem u klub u Amsterdamu i sviram za 600 ljudi. Ja sam uvijek bio malo više muzičar, a malo manje trgovac, tako da to meni nije problem. Uživam i kad sviram za 150 ljudi. Ali malo jeste problem kad kreneš da sviraš turneju po klubovima, kad vidiš da je cijela posjeta na mojoj turneji po Njemačkoj bila na nivou jednog koncerta u Zadru. Onda oni promoteri tamo gledaju kako će to, imaš malo drugačije uslove, ne možeš imati sve što imaš ovdje. Kažem ti, kao muzičar sa tim nemam problem, ali oni koji su trgovci imaju. Tako da sam tu ni na nebu ni na zemlji. Zadovoljan sam klupskim razvojem situacije. Lijepo je ipak kad dođeš u klub gdje vidiš na zidovima da su svirali Ramonsi, Satrijani... Ako je meni mjesto tu među njima ja sam presrećan.

U jednom intervjuu kazali ste da ste željeli da album zvuči "drugačije od 15 miliona istih bendova koji su u eteru". Koliko je to teško ostvariti danas, a u isto vrijeme održati veliku bazu slušalaca s obzirom na to da ljudi teško prihvataju promjene?

I tu si u pravu, nažalost. Teško je vrijeme, ima previše informacija u eteru i ljudi su prisiljeni da donose zaključke na brzinu, a to vodi u površnost. CD je doživio svoju smrt i biće uskoro veći raritet nego ploče. Mi smo generacija koja ga je voljela, znamo koji je to užitak bio imati CD nekog novog benda i onda ga proučavaš i znaš da je najbolja pjesma broj devet. Nikad je nisi čuo na radiju, nikad za nju nije snimljen spot, ali znaš da je najbolja jer si proučio sve to. Danas su stvari ubrzane pa je ukinut album kao pojam. Sve je svedeno na kratku vijest koju nađeš na društvenoj mreži.

Možda sad zvučim arhaično, ali mislim da taj problem imaju svi od U2 do Coldplaya, jer sada da se pojavi "Joshua Tree" (kultni album grupe U2) ne znam da li bi ljudi imali vremena da otkriju sve. Ne želim da zvučim previše nostalgično jer pokušavam da shvatim svijet oko sebe, ali ako znaš da nekakav "Gangnam Style" u jednom danu može imati više pregleda nego što će Brus Springstin za pet godina onda mi se čini da nešto nije u redu. Ako neko misli da je to okej, svaka mu čast, ali ja ne mogu tu da nađem logiku.

Poznato je da volite da se osamite kada radite na novom materijalu, kako izgledaju ti dani kada ste posvećeni kreaciji?

Ja sam čovjek koji ne može da funkcioniše kreativno ako stalno nešto rješavam, ako sam na turneji. Prije neku noć sam svirao sa Deep Purple i imali smo posla od 11 ujutro, a legao sam u 4 iza ponoći. Stalno je neke odluke trebalo donositi. To je cirkus. Stalno sam u nekom haosu i ne mogu u njemu da pišem, to nije u skladu sa mojom prirodom. Moram se osamiti, isključiti telefon, moram biti u miru nekoliko mjeseci.

Nakon objavljivanja albuma za inostrano tržište koji je sljedeći izazov, što još želite da uradite, a niste tokom karijere?

Ima puno toga. Najvažnije mi je da upoznajem talentovane ljude koji su možda mlađi pa imaju neku strast i energiju, to je velika inspiracija. Ili ljudi koji su stariji, pa je to veliko iskustvo. Mislim da je muzika kao i film: ona kreće možda od jednog čovjeka - režisera, ali moraš imati oko sebe i jako dobre glumce, scenografe, kostimografe... Ne zato što bez njih ne možeš, nego zato što su oni tebi inspiracija i što će film bolje ispasti ako imaš dobru ekipu. Jesam malo asocijalan i težak, priznajem, ali ja strašno želim da budem iskren prema sebi, ljudima, sad i prema tebi - zavisim od ljudi koji su talentovani. Stalno sam u potrazi za njima.

Među njima je i Damir Urban?

Urban i ja imamo jednu sličnost, a to je da ne svrstavamo ljude u ladice po vrsti muzike. Nego gledaš jesu li pravi ili fejk. Ne volim da stavljam stvari u ladicu, iako je to u rok muzici često. Ljudi vole da zauzmu stav i kažu ja slušam to i to, ali mislim da sebe zakidaš mnogo. Ne možeš reći "ja gledam samo vesterne". Propustićeš Tarantina, "Kuma", "Apokalipsu sada", "Lovca na jelene", sve... Ako neko sluša samo pank ili metal ili samo elektronsku muziku, ja mu čestitam, drago mi je, ali mislim da sebe zakida tako.

Urban mi se sviđa jer stalno kopa po nečemu novom. U zvuku se normalno razlikujemo, ali ne i po mozgu. Mene isto sve zanima, jer ne želim da propustim dobru muziku, kao ni dobar film, zbog neke etikete. Zato mi se on dopao i tu smo se prepoznali, sarađivali i nemamo nikakve komplekse zbog nekakvog statusa. Ja sam njemu svirao bas na albumu, pjevao mu bekvokale, nije mi to nikakav problem. Da me zovne da sviram triangl doći ću, jer cijenim to što radi i mislim da ga treba podržati.

Postoji li neka tuđa pjesma za koju biste voljeli da ste je napisali?

Kako da ne. Eto Urban ima desetak pjesama koje su izvrsne. Iznenadićeš se, ali mene najviše uzbuđuje ono što ne znam sam da napišem. Tako da me kolege koje rade pop ili mejnstrim rok ne zanimaju, jer mi se čini da to što oni rade ja, bez lažne skromnosti, radim bolje. Koliko god to čudno zvučalo nekome, meni je puno uzbudljivije na TV-u da uhvatim spot “Discipline kičme” ili Ramba Amadeusa. Meni je fantastičan Edo Maajka, to što on radi ja ne znam da napravim i zato mi je uzbudljivo. Ne može mi biti zanimljivo nešto što sam znam isto koliko i oni, pa i još bolje.

Da li postoji neka Vaša pjesma za koju smatrate da zaslužuje više pažnje nego što je dobila ili obrnuto?

Na svakom albumu postoji po jedna. Možda npr. na "Unca fibre" bila je pjesma "Tija bi te zaboravit." To je obrada jedne stare pjesme koju svojataju i Dalmatinci i Bosanci i Česi. Tako da ima neku čudnu sudbinu. I ta pjesma je a kapela, bez instrumenata, napravio sam harmonije i nekakav uvod. Pjesma je reklo bi se patetična, ali sam zadivljen njom jer računam da ju je pisao neko ko je polupismen. Sa jako malo riječi je tako puno toga rečeno. Bilo mi je nešto magično u toj pjesmi i čini mi se da je trebalo biti bolje primjećena. Ima takvih primjera dosta.

Posvećivali ste pjesme Splitu, što je ono što čini posebnim taj grad?

Split ima jedan mačo mentalitet, stvari su dosta jasne, ljudi te podržavaju ako si dobar, ali ne daju ti da poletiš. Svako ima neki komentar koji te brzo spusti na zemlju. (smijeh) Tu je dosta zdrava atmosfera za nekoga ko želi da ostane normalan. Ima puno onih koji su pobjegli možda baš zbog toga jer su išli u sredinu gdje su ih ljudi više tapšali po ramenu, ali meni to nije potrebno. Ja volim da čujem o sebi i dobro i što nije dobro. To mi ne smeta. Jedino mi smeta kad mi neko muziku dira. Nisam neki maneken koji mora da se svakome sviđa, ali muzika mi je ljubav i svetinja i kod tih stvari fitilj mi je kratak (smijeh) Moram se kontrolisati. Kao da mi neko dira djecu, na neki način.

Rok romantik na snimanju u "Abbey Roadu"

Kakvo je bilo iskustvo snimati u Londonu u "Abbey Roadu"?

Žao mi je što smo tamo snimali samo dva dana, jer tamo treba otići na duže. Veći dio smo snimali u kućnom studiju mog producenta, gdje smo imali možda i bolje tehničke mogućnosti nego u "Abbey Roadu". Ali "Road" je nešto posebno, to je kao da snimaš u muzeju. Sve što dotakneš je dio istorije.

Pokazali bi mi kao - evo tu gdje sad pjevaš je Kit Ričards spavao u ormaru oduzet od svega i svačega, na ovom klaviru je svirao Pol Makartni, ovdje je Radiohead radio "OK Computer"... Tako da imaš veliko strahopoštovanje prema tome gdje se nalaziš i sa kojom ekipom radiš. Moram priznati da je bilo dobro iskustvo, ali za moj gušt prekratko. Ja sam rok romantik, najradije bih uzeo vreću za spavanje i ostao tamo godinu dana.

Kćerka i sin već u muzici

Da li neko od Vaše djece ima namjeru da krene Vašim stopama, kako gledaju na to što radite?

Svi vole puno muziku. Moja ćerka je bila u nekom bendu koji nema nikakve veze sa mnom, to je dosta nešto hermetično, neki alter akustičarski, čudno nešto. Ona to osjeća. Stariji sin svira gitaru, dosta indie zvuči to, prije bih ga mogao smjestiti u bend Damira Urbana nego u moj.

Ne zanima ga bluz, stalno mu govorim "sine moraš slušat Džimi Hendriksa, to ti je osnova", ali ne prihvata on to. (smijeh) Ali dobro, biće, nije mogao ni moj otac da puno utiče na mene.

( Stefan Strugar )