Plemić koji je prezirao plemstvo

Zahvaljujući, dakle, toj paradoksalnoj zaljubljenosti u pad, proživio sam rat (2. svj rat, op.a.) i bijedu pobjednički. I danas ne osjećam grizodušje što mi je tada poraz, nesreća moja, ili bližnjih, ili polovine svijeta postao most do nečega nalik na gorki, prokleti užitak, ne, ja sam nekako na to imao pravo.

Ali buržoaski oprez nikada me nije napuštao, i nikada se nisam dao uvući u rizičnije pothvate… - kaže samoposramljujuće Witold Gombrowicz, opisujući svoj boravak u Argentini tijekom 2. svjetskog rata, u knjizi “Posmrtna autobiografija” (Fraktura, 2014).

Najslavniji poljski turist u Argentini

Ako ste izgrizli Gombrowicza do kosti, knjiga “Witold Gombrowicz: Posmrtna autobiografija” je knjiga za vas. Ima stvari u koje još niste zarili zube. Ako ste čitali Gombrowicza onako, preko… ovo je knjiga za vas. Ako, ajoj, nikada niste pročitali ni slova aristokratskog Poljaka, snoba ali i “strastvenog ljubitelja nižosti”, avangardista u pisanju i natražnjaka po pitanju, ajd’ recimo, žena (a to je teško oprostiti), tvorca sasvim novoga stila i jezika u poljskoj književnosti, iščašene priče i trknutog junaka… A tek ako ste pisac “in spe”…! Naprosto morate u trku nabaviti ovu knjigu: sve što je potrebno, “njim samim”, približit će vam knjiga “Posmrtna autobiografija”.

Književni hibrid

Ta je knjiga književni hibrid, na začudan je, i moram priznati meni u početku odbojan način, nastala… “ovo nije prava knjiga” protestirala sam… dok se nisam dala nagovoriti. Zatim sam si morala priznati da sam provela lijepa dva dana, lijepa, zanimljiva, korisna… čitajući je.

“Sve rečenice koje se nalaze u ovoj knjizi napisao je Witold Gombrowicz, no ovo nije još jedna njegova knjiga”, napominje urednik poljskog izdanja Wlodimierz Bolecki.

Što je učinio Bolecki?

Iz cjelokupnoga Gombroviczeva opusa izdvojio je autobiografske dijelove, složio od njih cjeline poput Majka; Otac; Kavana; Bruno Schultz; Uspomene iz puberteta; Ferdydurke; Argentina; Borges; Rat; Bio sam četverostruki stranac, Pariz 1963; Cijela Europa izgledala mi je kao konj; 1968-čudovište mladosti; Zašto odbacujem komunizam; Naše nacionalne odlike; Žene; Mladost, ljepota; Vi, ateisti; Književnost propada; Sluga sam; Smrt… a zatim naznačio otkuda je i koliko iz Gombrowiczevih djela preuzeo.

“U tom smislu”, kaže Bolecki, “bez verifikacije izvora iz kojih su sastavljeni pojedini odlomci, knjiga ne može biti temelj za citiranje u filološkom smislu…”

Witold Gombrowicz rodio se na obiteljskom plemenitaškom posjedu Maloszyce, 1904. godine; umro je u Francuskoj, u Venceu, nedaleko Azurne obale, 1969. Slavan. Slavu, ili točnije, smještanje u gornji dom poljskih pisaca, donio mu je roman “Ferdydurke” (1937). Riječ ne znači ništa, neprevodiva je, a roman govori o odraslom muškarcu koji je ponovno doveden do uloge dečka. Za ovaj humoran, filozofičan roman Gombrowicz kaže da i sadržaj i forma imaju infantilan prizvuk.

Kritika plemstva

Ali, vremenu humora isticali su zadnji časi, i 1939, Gombrowicz slučajno (u knjizi “Posmrtna autobiografija” i sam još jednom ponavlja “slučajno”?) odlazi u Argentinu (na boravak tamo odnosi se i uvodni citat ovog teksta). “Kako sam se spremno bacio u nižost, ja gospar Gombrowicz! (…) Masa, mravinjak, procesija, svjetla, halabuka, isparine, a moje je siromaštvo bilo milina, moj je pad bio uzlet.”

Naime, još kao desetogodišnji dječak visokog plemstva shvatio je “nešto ružno: naime, da smo mi, gospoda, pojava posve groteskna i apsurdna, glupa, bolno komična, pa čak i odvratna… Upravo tako! Nije me se puno ticalo izrabljujemo li puk i kakav je naš moral, ali me zato užasavalo što tako idiotski izgledamo na pozadini priprostih ljudi…” To je i omogućavalo, recimo, njegovoj majci da uzgaja o sebi najplemenitije iluzije, da “sasvim iskreno kaže, ‘volim u slobodnim trenucima pročitati Spencera, Fichtea’, iako su djela tih filozofa, zapremajući donje police knjižnice, bila nerazrezana.” Bila je po prirodi “impulzivna, naivna, nestalna, salonske kulture, anarhična, bojažljiva, lakoma i sklona ugodama”, a zamišljala je da je “suzdržana, disciplinirana, intelektualka, organizatorica, odvažna, nelakoma, asketska i postojana.”

Život u egzilu

“(…) Ona me gurnula u apsurd, koji je poslije postao jedan od najvažnijih djela moje umjetnosti.” (…) “Majka je također primala gospodstvo kao nešto savršeno prirodno. Moji su roditelji pripadali naraštaju koji skoro nije ni iskusio ono što je Hegel nazivao, u društvenom smislu “lošom savješću”. Smatrali su da svatko treba živjeti na onoj razini na koju ga je sudbina postavila…” Tako piše antikomunist Gombrowicz koji se 1963. vratio iz Argentine u Europu, ali nikada nije otišao u Poljsku. Godine 1953. počeo je iz Argentine u emigrantskom listu Kultura, koji je izlazio u Parizu, objavljivati svoj dnevnik, koji je vodio do smrti. Svega tu ima: zapažanja ponekad okrutna, ponekad proturječna, ludorije, ili pak o najozbiljnijim temama - polemike s marksizmom, egzistencijalizmom i katolicizmom (kao dječak u ranom pubertetu, u duboko je katoličkoj sredini postao ateist). Jedan od najvećih poljskih pisaca 20. stoljeća, autor priča “Bakakaj” (jasne naznake samosvojnog stila); romana “Ferydurke”, “Trans-Atlantik” (1953, gdje prvi put progovara o homoseksualnosti), “Pornografija” (1960, snažne, devijantne erotske scene u sjeni rata, pokvarena srž čovjekova bića).

Tvorac je i višegodišnjeg dnevnika zahvaljujući kojemu su neobičnu životnost zadržali naizgled sitni detalji. U Berlinu, 60-ih, gdje je bio s Güntherom Grassom, nastali su “Berliner notizen”. Evo zgode na proslavi u studentskom domu: “Ruke zločinačke? Ma kakvi, ta nove su, nevine… Nove i ne iste, pa ipak… iste. Kakva je razlika? Nisu li iste oči, uši, usta, smijeh? Zlatnoplavi plavušan prijateljskli mi je pružio čašu whiskeya, ali ta se ruka prema meni pružala odande, oči su me odande pogledale… Netko drugi spustio mi je ruku na rame, i to je bilo bratski, ali bratstvo, također odande, bilo je smrt…”

Kritizira poljsko tretiranje kulture, i općenito opsjednutost Poljaka poviješću, čiji bi, obrnuto, trebali postati razarači, “jer upravo povijest predstavlja opterećenje Poljske, nameće nam izvještačenu predodžbu o nama…” Po kritici Poljske, “poljskosti” možda je i najpoznatiji.

Političke nekorektnosti

U Francuskoj sreće mnogo mlađu Ritu Labrosse, i ženi se njome 1968, samo godinu dana prije smrti.

Time je donekle objašnjiv, ali ne do kraja, jedan mizogini slijed od 7-8 stranica nakon kojeg bih se ja ustobočila pred visokorođenim Gombrowiczem i morala zatražiti: “Zaustavite se. Za vaše dobro. Nakon samo nekoliko desetljeća vaš će solilokvij postati jednom od najomraženijih političkih nekorektnosti: ageizmom (deklasiranjem starosti u svakom pogledu). Mizoginijom, također… Visokog ste roda, priberite se se…”

(Jutarnji list, Zagreb)

( Mirjana Dugandžija (Jutarnji list) )