Gospodi pomiluj Transformerse

Zvuči nevjerovatno, ali klupe u Podgorici kao da služe da bi se građani iživljavali i da se uče da lome, negoli da na tim klupama sjede. Čak je bizarno da iziskuje više napora da se jedna od tih klupa polomi, nego da se ista napravi. Žitelji Podgorice redovno izvršavaju svoju vandalsku dužnost.

Skoro sve table na brdu Gorica su polomljene, ili makar nekim skalpelima i noževima izrezane, o potpisima da ne govorimo. Jedina tabla koja odolijeva našem plemenitom građanstvu je ona na kojoj je istaknuta prva riječ „Molitva“. Riječ je o molitvi za očuvanje prirode, šuma i okoline. Međutim, toliko su građani primitivni da je sujevjerje jače od vandalizma. Snažni i bijesni se samo nevidljivog plaše. Izgleda da se naši građani više boje Boga nego li zakona. Građanska dužnost i očuvanje životne sredine su za većinu našeg stanovništva samo pomodne riječi uvezene iz Evropske unije.

Teško da iko može naći precizan odgovor na pitanje šta to ćera naše ljude da lome korisne stvari. Možda su kivni što jedna klupa ne može biti samo njihovo vlasništvo pa „Kad nije moja, biće ničija“. Evidentna je ogromna količina frustracije u ljudima, takođe, vidimo i efekte tih frustracija, ali oni uvijek prođu nekažnjeno, što je u istoj ravni sa odobravanjem i legalizovanjem takvih akcija.

Tek što je postavljen jedan u nizu Transformersa Danila Baletića, „građani“ su ga oborili, i otkinuli mu glavu. Neko bi pomislio da je to duh junačkih predaka, da je neki momak otkinuo glavu Transformersu pa je krenuo stazama svog čukunđeda ka Cetinju da je da na uvid Gospodaru. Možda glavu Transformersa treba tražiti u dvorištu Predsjedikove rezidencije na Cetinju.

U ovom slučaju nije riječ o junaštvu, već o teškoj frustraciji. Ljudi koji su uništili Transformersa su teg koji vječito vuče naše društvo na dolje. Vjerovatno su njihovi očevi istog duha, majke takođe. Stepen zajedljivosti je ogroman, a u Crnoj Gori se sve može oprostiti osim uspjeha, to nikako.

Čak i vandalski čin doprinosi izložbi Danila Baletića. Borba nije samo imaginarna, već su Transformersi počeli da se bore i sa „građanima“. Ljudi ne mogu da podnesu da je neko nešto napravio dok oni nisu radili ništa.

Naravno, reakcija skoro da nije ni bilo. Treba samo zamisliti što bi se desilo da je riječ o izložbi nekog podobnog državnog umjetnika. Sigurno da bi se organizovala potjera, da bi se u rekordnom roku počinioci našli, da bi reagovao i Ministar kulture koji bi sigurno bio zgrožen vandalizmom i vjerovatno bi rješenje bilo da je sve izvršeno „na nacionalnoj osnovi“. Ali transformersi nemaju nacionalnost.

Ipak, izgleda da imaju veću svrhu od one što je zamislio njihov autor. Oni bodu oči svim onim ljudima koji su puni frustracija jer njihovi životi ne liče na ono što bi oni željeli. Neko drugi ih pretiče i ima više talenta i više hrabrosti da svoj talenat iskoristi i prezentuje rad.

Odavno se nije pojavila preciznija slika našeg društva od one na kojoj obaljen i unakažen u centru grada leži Transformers, obezglavljen.

Šta da radi naša agilna država Crna Gora i njene istitucije sa toliko rušilački nastrojenih građana? Rješenje je možda da se transportuju ti „građani“ do Nikšića pa da udare po Domu Revolucije.

Svakako još uvijek nema rješenja za tu građevinu, da li da je rušimo, ili da je obnavljamo.

Ipak treba sačekati, možda je Dom Revolucije adut novog ministra kulture, pa da jedan od prvih njegovih poteza bude još jedan poklon Marini Abramović, ali da je ovog puta častimo Dom Revolucije. Možda bi ona znala što da se radi sa tom zgradom.

Do tad, gospodi pomiluj Transformerse.

( Đuro Radosavović )