Tabašanje

Sluge režima i direktni saučesnici u zločinu su - lideri takozvane opozicije. Režima koji je opet, uvijek bio nečiji sluga. Obrniokreni, narod je taj koji bira svoje narodne uposlenike. Prima ih narod, na neodređeno. I šta normalan čovek može zaključit' isvega toega?

Kaki je to narod, kaki su to građani ? Ostavljam odgovor na ovo nemoguće pitanje svima nama. Odgovorimo, sami pred sobom. Razumijem instinkt samoodržanja. Nemam zabludu da će svi trudbenici, ćate i tetke, fuzbaleri i maloprivrednici izaći javno da kažu šta ih tišti, šta im smeta, šta ne valja ili valja u društvu.

Učini mi se (ono kad sam ljut na sebe i ceo svet, a nije to često, časna pionirska), da na ovim našim prostorima, nema - nikog. Nikog ko prepoznaje ili nedajbože 'oće reć' nešto o društvenim fenomenima, npr. da kaže: “Nema pilota u avionu i let je prepušten sudbini”.

Nikog, ko je osjetljiv na vrline, mane. Učini mi se da je nepoznato ljudima kakvu to poruku šalju pojedinci ili manjinske grupe. Učini mi se da se bagateliše, do podsmijeha, njihov glas i kao kod Dostojevskog, društvo bježi kao od kuge, od “suvišn i h”. Svako i svi misle da: ''TOO, NEEŠTOO, OOONA/OON... ZBOG SEEEBE... U NEEČIJEEM INTERESUUU''.

Tužna su društva koja postoje i obitavaju životareći, a ne vide da im se u suštini ništa ne dešava - nako apsurd i pogibija. Ipak, razumijem i ne osuđujem građane. Svi mi, nijesmo prvi ni posljednji i takvi kakvi jesmo, nijesmo od juče. Odgovori na našu beskrajnu autističnost sežu u duboku prošlost.

Mnogi tvrde, a i rade na tome, da budućnost - i ne postoji. Treba izdurat danas, leptejebo. Ovo daaana, dok trajemo, MI. Dišemo, ijemo, radimo, smijemo se, plačemo, hrčemo, prdimo...

Prije i poslije NAS - potop. Pred nosom nam stoje odgovori na to, šta smo, šta nam se dešava i što nam se istorija stalno ponavlja. Umišljeni bezgrešnici, koji ne vide ili ne žele da vide tuđe greške, ipak i takvi kakvi su “bezgrešni” , uspijevaju da “motaju” raju.

Narode, vjeruj meni ludome - “bezgrešnici” ne postoje, pa, samim tim, kao da nijesu nikad ni živjeli. Naučite nešto iz istorije “bezgrešnih”. Naposljetku, ako “ne pravimo” greške, a na tuđijem se ne učimo, u tom zapretenju leži odgovor na to - za šta i zbog čega živimo ovaj lijepi život.

Ako je život drumovanje, kao što to Vito reče, svi mi drumujemo u stvari - sami. Porodice, prijatelji, ratovi i berze, banke i revolucije, društvene promjene... Bogme - tu se ne drumuje - sam. Suvišni sam čovjek (ima nas, nisam prvi ni posljednji). Takvi drumuju sami. Poznati su po imenima - jurodivi, don kihoti, če gevare, živkonikolići... I ti suvišni ljudi su opet različiti i ''na svoj način''.

Niti oni (pogotovu ne, oni) ne mogu drumovati skupa. Pa ih zvijezde raspoređuju kroz vrijeme i prostor. Ti tamo, ti onamo... Sebe vidim kao živo biće (čovjek) svijeta. Slobodan sam, u granicama “čuvati drugog od sebe”'. Živim ideal da se život mijenja na bolje.

Za većinu, to je donkihotovska misija. Iskustvo (po ovom pitanju) kaže - većina je u pravu. Ipak ja kažem - Pa šta?! Čovjek nije stvoren da bi sjedio i čekao kao instinktivac, da samo evolucija mijenja svijet. Pri tom ne mislim da je revolucija dobar način za promjene.

Naprotiv. Volio bih da promjene dolaze mirno, dogovorom, kompromisom, solidarnošću... Nažalost, suviše se često, i sve češće, dešava da društva, regije, cjeli svijet - ne uspijevaju uređivati stvari na dobrobit svih (ili makar velike većine). Nasuprot. Istorija čovječanstva nam govori da su tzv. većine, uvijek i stalno kastigale pojedince i manjine.

Primjer, od grčkih filozofa i robova, preko Kopernika, pa ćeraj do danas, leptejebo. Lud sam, kažu. Ok, jesam. Ne mogu biti “normalan” kao Ti, jer nijesam Ti. Ne mogu biti neko drugi, a i ne želim. Želite li Vi?

( Aleksandar Tabaš )