Stranci i Crnogorci

O Crnoj Gori i Crnogorcima stranci su napisali mnogo toga lijepog, posebno u periodu kada se Crna Gora u žargonu evropske diplomatije nazivala vojnim logorom. Naravno, pisali su i kasnije, kada se Crna Gora osamostalila, divili se pričama o junačkim podvizima Crnogoraca, njihovom gostoprimstvu, običajima, osobinama... Istina, oni koji su u Crnoj Gori boravili mnogo duže od onog što se zove proputovanje ili kratkotrajni boravak, kakvi su bili strani diplomatski predstavnici, sa sve svojim osobljem, nijesu bili toliko oduševljeni nama.

Prirodno, u fokusu njihovog interesovanja najviše je bio knjaz/kralj Nikola, koga uglavnom karakterišu kao lukavog čovjeka. Rusi su znali otići i korak dalje, pa su ga opisivali još i kao “intriganta”, “hvalisavca”, “podmuklog prevrtljivca”, “izdajnika”, “pozera”...

Diplomatski predstavnici nijesu bili naročito oduševljeni ni crnogorskom prijestonicom. Neki ruski diplomati nazivali su je “selendrom”, a njihove austrougarske kolege ukazivale da je prolaz pred njihovim Poslanstvom “pun đece i đečurlije, i koza i ovaca”, koje se obaraju “na zelene živice, koje po mogućnosti pustoše”, ali i da “naspram Poslanstva na međi činovničke bašte stoji neka započeta građevina, sa slobodnim ulazima na sve strane, kojom se prolaznici služe kao nužnikom, avlijom za konje itd.”.

Mnoge diplomate na Cetinju nijesu bile impresionirane ni samim Crnogorcima. A i kako bi, kad se, recimo, bugarski poslanik Kolušev žalio septembra 1910. godine da ga je “Niko Krivokapić, činovnik pošte” cetinjske, sa još jednim kolegom napao, te da su “bili slugu Poslanstva bugarskog Aleksandra”, koga su “po licu okrvavili od čega i danas još nosi znakove”. Poslanik Kolušev se takođe žalio da pomenuti dvojac iz cetinjske pošte čini “šikanerije kad dolazi da prima poštu Poslanstva”, da mu ne daju poštu, i da “mu ne hoće primati preporučena pisma i ako ih donese u četiri sata ili koji minut docnije - a predviđeno je da se preporučena pisma imaju primati do 4 i po sata svakog dana osim praznika”.

Neprijatno iskustvo na Cetinju imao je juna 1910. godine i činovnik austrougarskog Poslanstva F. Gika, koji je jednom prilikom zatekao “neko momče” od 15-16 godina, koje je udarilo neku djevojčicu od 8-9 godina. Kada ga je g. Gika upitao zašto to radi, ovaj se momčić “psovkama osori” na njega, prijeteći mu da će i on tako proći ukoliko ne bude gledao svoja posla. No, to nije bio kraj njegovim neprijatnostima. Ovo “momče” g. Giki opsovalo je i “švapskog Boga” i priprijetilo da će ga ubiti “pa makar on bio sekretar”.

Septembra 1910. godine i italijanski poslanik na Cetinju protetstovao je kod crnogorskog Ministarstva inostranih djela, što su italijanski državljani Pansini Serđo i Đuzepe di Đeljia, koji su radili “pri novoj kući bivšeg ministra” Dušana Vukotića, stradali ni krivi ni dužni od strane crnogorske policije zbog krađe koju je izvršio neki radnik Bulić, “koji je držao u rukama jednu vreću u kojoj je smjestio razna gvožđa”. Čuvar koji je pazio ministrovu kuću, zamolio je Italijane da mu pomognu “kako bi lupeža lakše uhvatili”, budući da je čuo ,,da se neko kreće po kući”. Međutim, problemi za dvojac iz Italije nastaju onog trenutka kada su u trci za lupežom Bulićem naletjeli na jednog žandara, koji je “svu trojicu poveo u policiju”. No, “umjesto u zatvor da stave Bulića”, crnogorski policajci su italijanske radnike “izbili šakama, nogama i štapom - a Bulića ni zatvorili nijesu”, dok su njih držali zatvorene “jedan sat”, pa ih tek onda “na slobodu puštili”.

Ako se ovome doda, da su za vrijeme petrovdanskih svečanosti 1911. na Cetinju ukradena vrata sa žardina osmanskog poslanstva, te da je oblasni upravitelj u Baru za vrijeme julske krize 1914. godine austrougarskom vicekonzulu “onemogućio opštenje s poslanstvom na Cetinju i vojnom bazom u Sutomoru” (prethodno su 1908. građani Bara upali u austrougarski konzulat nezadovoljni činom ankesije, a na Cetinju su razbijeni prozori Poslanstva), moramo priznati, da nijesmo uvijek uspijevali oduševiti strance.

( Milan Šćekić )