Tužioci se nerado dogovaraju jer strahuju od javnosti

Da bi se rasteretili sudovi i skratili višegodišnji skupi postupci Zakonikom o krivičnom postupku koji je usvojen 2009. uveden je novi pravni institut sporazumno priznanje krivice. On je počeo da se primjenjuje nakon šest mjeseci, od februara 2010. ali ni do danas, po ocjeni sudija i advokata, nije ostvario pun efekat. Bivša predsjednica Apelacionog sada sudija Vrhovnog suda Svetlana Vujanović je na Danima sudstva 2012. poručila da sporazumno priznanje krivice treba afirmisati kako bi se povećao broj predmeta.

"Treba sprovesti obuku predstavnika tužilaštva, sudija i advokata na način što bi im se ukazalo na greške koje su činjene u početnoj fazi primjene, ali i ohrabrili da ga primijene,” rekla je ona.

Da se od tada nije mnogo promijenilo, svjedoči za “Vijesti” predsjednik podgoričkog Osnovnog suda Zoran Radović.

"Na osnovu sporazuma o priznanju krivice od septembra 2011, pred ovim sudom donijeto je 17 presuda”, rekao je Radović.

On podsjeća da je sporazum institut anglosanksonskog pravnog sistema, koji se veoma uspješno primjenjuje u SAD-u , gdje se čak oko 90 odsto krivičnih postupaka završava na taj način. Dodaje da on, međutim, nije u primjeni u Velikoj Britaniji jer, kako tvrdi, stručna javnost u toj državi sa velikom skepsom gleda na njega.“ Kako se naš pravni sistem zasniva na kontinentalnom pravu to upravo u toj istorijskoj neutemeljenosti sporazuma o priznanju krivice na našim prostorima, treba tražiti jedan od razloga za njegovu nedovoljnu primjenu, a takođe i u činjenici da državni tužilac u Crnoj Gori u cilju izbjegavanja pogrešnog izvođenja zaključka laičke javnosti o navodnoj zloupotrebi ovlašćenja prilikom primjene ovog instituta, nerado ulaze u primjenu istog”, smatra predsjednik podgoričkog Osnovnog suda.

Zoran Radović ističe da je preduslov za uspješnu primjenu sporazuma stroga i ujednačena kaznena politika, ali i veća uključenost advokata u iniciranju dogovora. Sporazumno priznanje krivice podrazumjeva da okrivljeni, odnosno njegov advokat, predlaže tužiocu dogovor i priznaju krivicu. Sporazum može, predviđa zakon, inicirati i tužilac. Nakon pregovora i postignutog sporazuma konačnu riječ daje sud. U većini slučajeva inicijativa za zaključenje sporazuma,kako je pokazalo istraživanje “Vijesti”, potiče od okrivljenog. Takav podatak može se naći i u sudskoj statistici prema kojoj je 79 odsto sporazuma inicirao okrivljeni, a samo 21 odsto tužilac.

Advokat Marko Ivanović smatra da je ovaj institut izuzetno dobar, jer se njime skraćuju dugotrajni sudski postupci i troškovi, koji idu na teret budžeta. “Sa druge strane, okrivljeni ipak bude kažnjen za krivično djelo koje je učinio, iako najčešće blaže nego klasičnom presudom, čime se zadovoljava i pravda i pravičnost”, navodi Ivanović. Advokat objašnjava da se takav sporazum može zaključiti za krivična djela za koja je, kao maksimalna, propisana kazna zatvora u trajanju do 10 godina, a njime okrivljeni u potpunosti priznaje krivično djelo za koje se tereti. Sa državnim tužiocem on se, navodi advokat, saglašava o visini kazne i ostalim krivičnim sankcijama, troškovima krivičnog postupka, imovinsko-pravnom zahtjevu, odnosno naknadi štete oštećenom i svim drugim bitnim pitanjima koja bi se riješila presudom. Sporazum o priznanju krivice kao sredstvo za poboljšanje efikasnosti krivičnog postupka primjenjuje se u Bosni i Hercegovini od 2003. godine i u OEBS-ovom izvještaju sa praćenja suđenja za 2004. piše da je oko 25 odsto slučajeva riješeno na taj način. U Hrvatskoj se više od 60 odsto predmeta presuđuje sporazumno, a Srbija i Makedonija su takođe uvele sporazum 2012. Bugarska je to učinila 2000. i prema javno dostupnim podacima na taj način ona rješava trećinu krivičnih slučajeva.

Bez sporazuma ništa od priznanja

"Ukoliko sud ne usvoji sporazum, priznanje okrivljenog ne može se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, već se uništava, a krivični postupak se nastavlja kao da sporazuma nije ni bilo. Sporazum o priznanju krivice se može podnijeti sudu najkasnije na prvom ročištu za održavanje glavnog pretresa pred prvostepenim sudom", pojašnjava advokat Marko Ivanović.

Američki tužioci umiju da prikupe dokaze

Advokat Goran Rodić smatra da je smetnja uspješnoj primjeni sporazumnog priznanja krivice nekritičko i selektivno prepisivanje zakona, ali i olako prihvatanje novih uloga. "Iako je za odredbe novog ZKP-a trebalo izgraditi sudsku praksu, tužilaštvo je olako javno istupilo tokom 2009. i reklo da su potpuno spremni za novu ulogu i institute koje propisuje ZKP. To je vjerujem rezultat političkog pritiska izvršne vlasti na putu evropskih integracija, ali proteklo vrijeme i praksa nijesu potvrdili takav stav VDT-a. Institut sporazumnog priznanja krivice trebadopuniti zakonskim rješenjima, a praksa pokazuje da ga veliki broj sudija, tužilaca, pa i branilaca ne poznaju dovoljno”, rekao je on.

Komentarišući podatak da se u Americi preko 90 odsto krivičnih predmeta završava na ovaj način, o čemu su eksperti Ministarstva pravde SAD obučavali predstavnike crnogorskog pravosuđa, Rodić kaže: "To je tačno, ali on se tamo primjenjuje 200 godina i neuporedivo su kvalitetniji standardi u obučenosti i tehnologiji prikupljanja i obezbjeđenja dokaza u odnosu na Crnu Goru, što je i osnovni standard za primjenu ovog instituta".Jedan od razloga za slabiju primjenu je činjenica, dodaje ugledni advokat, da se on može zaključiti samo za neka krivična djela. "Ne može se uzeti za kruti osnov predgovaranja samo ono za šta tužilaštvo tereti okrivljenog, imajući u vidu praksu i kvalitet optuženja jer je to onda "princip uzmi ili ostavi". A tokom pregovora bi se mogao pokazati manjak dokaza baš za onaj dio optužbe kakav je koncipirao tužilac", ocijenio je advokat, navodeći i nespornom činjenicu da bi se povećanjem ovakvih predmeta sudovi rasteretili i štedjelo na vremenu i novcu iz državnog budžeta.

Ovaj članak nastao je uz velikodušnu podršku američkog naroda kroz Međunarodni biro za narkotike i sprovođenje zakona Stejt departmenta unutar Ambasade SAD u Podgorici, a u okviru Programa podrške civilnom društvu u oblasti krivičnog pravosuđa.

Stavovi autora izraženi u ovom članku ne održavaju nužno stavove Ambasade SAD u Podgorici ili Vlade SAD.

( Mila Radulović, Maja Boričić )