Veliki i najveći

Vječito je pitanje u fudbalu - da li veliki (vrhunski) fudbaleri čine, po pravilu, veliki tim? Odgovor je, naravno - ne.

Da li, međutim, samo veliki (vrhunski) fudbaleri čine veliki tim? Odgovor je - da. Zašto je odgovor na dva - gotovo identična - pitanja, različit?

Pa, zato što su svi veliki timovi sastavljeni od velikih igrača. Bilo da su u pitanju klubovi ili nacionalne selekcije. Ali, vrijeme je Mundijala, priča se o reprezentacijama.

Dakle - da li se za nekog fudbalera koji igra u reprezentaciji Holandije, polufinalisti Mundijala, može reći da nije veliki igrač, bez obzira na to da li igra u Bajernu (Roben) ili u Fejenordu (Martins Indi, De Fraj)? Naravno da ne može.

Isto važi i za svakog fudbalera Brazila, Njemačke i Argentine, pa i većine nacionalnih selekcija koje igraju na Mundijalu.

Ako Njemačka postane šampion svijeta, za 20-ak godina malo ko će se sjećati da je, recimo, pehar podigao Benedikt Hevedes - nenametljivi defanzivac Šalkea. Ali, samim tim što je dio velikog tima, i on je, po automatizmu, veliki igrač. Jer koliko je samo njemačkih (argentinskih, brazilskih, holandskih...) fudbalera u konkurenciji za 23 mjesta - koliko su treninga odradili, koliko dobrih mečeva odigrali, postigli golova i „potrošili” godina, a nisu uspjeli to da naplate pozivom i odlaskom na Mundijal.

U grupi velikih igrača uvijek, međutim, ima neko ko je veći od svih, prvi među jednakima - najbolji. Gotovo svi veliki timovi, u evoluciji fudbala, imali su pojedinca, ili pojedince, koji su se izdvajali svojim kvalitetima - igračkim i(li) ljudskim. Bez njih, veliki timovi ne bi bili tako veliki, bez obzira na polaznu osnovu da je fudbal timska igra. Mnogo je primjera za to…

Selekciju Brazila do prve tri svjetske titule vodio je Pele. On je 1958. bio 17-godišnjak, a nakon spektakularnih izdanja u Švedskoj nametnuo se kao neprikosnoveni lider i četiri godine kasnije još jednom je Brazil stigao do titule… Koliki bio je njegov uticaj na ekipu, vidjelo se 1966. u Engleskoj. Dao je gol Bugarskoj u prvom meču (2:0), ali je zbog povrede, usljed brutalnih startova protivničkih igrača, morao da propusti drugi meč sa Mađarskom. Brazil je izgubio 3:1. Vratio se, nedovoljno oporavljen, protiv Portugala, obnovio povredu i hodajući izdržao cijelu utakmicu, jer tada nije bilo izmjena. Samo je fizički bio na terenu, nesposoban da spriječi poraz i eliminaciju u grupnoj fazi.

Bijesan, povrijeđen i uvrijeđen zarekao se da više neće igrati na mundijalima, ali je obećanje prekršio zbog vapaja cijele nacije i u Meksiku 1970. posljednji put podigao pehar i preselio ga zauvijek u domovinu… Da li bi Brazil tih godina bio na vrhu bez Pelea - sigurno ne. A da li bi Pele sam donio tri titule, da nije bilo saigrača - Garinče, Didija, Zagala, Tostaa, Rivelinja i ostalih manje poznatih i slavnih? Naravno da ne. Ali, to što je bio najbolji i najveći u takvoj konkurenciji govori o Peleovoj veličini.

Pune 24 godine Brazil nije imao novog Pelea. Prolazile su generacije - Ziko, Falkao, Sokrates, Kareka… Sve dok Romario nije sazrio u najboljeg napadača na svijetu i da kao takav prišije četvrtu zvjezdicu na žuti dres…

Niko, međutim, nikada nije imao uticaj na ekipu kakav je imao Dijego Maradona. Nije to bilo tako davno - slalom protiv Engleza, Božja ruka, titula u Meksiku 1986, pa finale u Italiji četiri godine kasnije. Maradona je bio čovjek-tim, razlika između njega i saigrača u fudbalskim vještinama, reputaciji i harizmi bila je velika.

Bez njega, dileme nema, ne bi bilo argentinske fudbalske istorije, ali nazvati njegove saigrače u tom timu „prosječnim” ili „limitiranim”, potcjenjivanje je reprezentativaca jedne od najvećih fudbalskih sila. I nije to bio baš klasični „one man show” u Meksiku - Argentina je do titule, na sedam utakmica primila pet golova, „El Pibe” je do četvrtfinala postigao samo jedan gol (zatim po dva Englezima i Belgijancima), dok su strijelci u finalu protiv Njemačke (3:2) bili Braun (!?), Valdano i Buručaga…

I Njemačka je imala lidere. Franc Bekenbauer je bio autoritet nad autoriretima u šampionskoj generaciji 1974. godine. Takav je bio kao selektor u Italiji 1990, dok je ulogu vođe na terenu dobio i maestralno odradio Lotar Mateus.

Francuska 1998. godine - tim Zinedina Zidana, Brazil 2002. triling asova Ronaldo - Rivaldo - Ronaldinjo, plus harizmatični Luis Felipe Skolari - Veliki Fil - na klupi. Italija 2006. - posljednji veliki tim „azura” sa Kanavarom i Bufonom, ali i klasičnim „desetkama” Totijem i Del Pjerom.

I na kraju, Španija je 2010. plesala tiki-taku po Ćavijevim i Inijestinim notama…

I dođosmo do 2014. godine.

Povredom Nejmara, Brazil je ostao bez lidera. Holandija u ovom sastavu nema nekog sličnog Johanu Krojfu, a Njemačka baš od Bekenbauera i Mateusa čeka na titulu.

I ostaje Argentina - ostaje Leo Mesi kao jedan, jedini, nedodirljivi, najbolji... Može li Mesi potvrditi „teoriju” da svaki veliki tim ima bar jednog igrača koji je veći od svih. Da li je on taj, da li će se o njegovim dostignućima pričati kao o Peleovim i Maradoninim?

Mesi ima to „nešto” što ga odvaja od svih, ali i sjutra protiv Holandije, i u eventualnom finalu mnogo toga zavisiće od Aguera, Iguaina, Di Marije (ako zaigra), Maskerana… Kao što je mnogo toga zavisilo i od Garinče, Rivelinja, Zagala, Buručage, Valdana i svih velikih igrača, a ne samo članova šampionskih timova…

Velike reprezentacije i teorija broja 24

Brojka 24 (i to 24 godine!) postala je u posljednjih nekoliko decenija sudbinski vezana za velike reprezentacije i njihov učinak na Mundijalima.

Brazilci su 1970. godine dominanto osvojili Mundijal u Meksiku. Igrali su, po mnogima, najbolji fudbal koji se ikada igrao, pa su svi pomislili da je to početak (ili nastavak) velike dominacije „karioke”, započete u Švedskoj 1958. i Čileu 1962.

Morale su, međutim, da prođu 24 godine pa se Brazilci, u Americi 1994, opet vrate na tron.

Reprezentacija Italije osvojila je 1982. godine na Mundijalu u Španiji treću titulu svjetskog šampiona. U Americi, 1994, „azuri” su u finalu imali šansu da preteknu Brazil po broju titula na mundijalima. Nisu uspjeli, jer su izgleda morale da prođu 24 godine - slavili su tek u Njemačkoj 2006.

Ako se ova teorija broja 24 nastavi, šampionski pehar 13. jula u Rio de Žaneiru podići će - Njemci. „Elf” se, naime, posljednji put radovao prije 24 godine, u Italiji 1990...

Baš kao što su prošle 24 godine otkada su Argentinci posljednji put igrali finale.

( Aleksandar Radović )