Oni znaju kako

Često slušamo kritički izgovorene fraze: „Još živiš u komunizmu?“, „Nije ovo društvena svojina, zna se ko je gazda!“... Čak i realsocijalizam spominju, jedni iz neznanja, drugi iz ljubavi. Za razliku od političara i novokomponovanih biznismena koji tako razmišljaju o socijalizmu, obični ljudi spominju jugonostalgiju.

Svima je poznato da je Socijalistička Republika Crna Gora u okviru SFRJ povratila atribute državnosti i bila industrijski razvijena. Solidno smo i slobodno živjeli, besplatno se školovali, na zaposlenje nijesmo čekali... Da li je trebalo uništiti cijelu crnogorsku poljoprivredu i raseliti ogromna seoska prostranstva i da li su industrijski giganti bili „pravilno raspoređeni“, pitanje je o kome je sa ove vremenske distance uzaludno razmišljati. Statistika govori da je u opštini Nikšić seosko stanovništvo za dvije posleratne decenije sa 75% smanjeno na 38%.

Danas su „pusti krševi goli“, a industrija koja je zbrinula seljake - ne postoji. Ta d a šnje vlasti u Titogradu nijesu se s pažnjom odnosile prema selu jer je poznato da su se Crnogorci na vlasti u Titogradu i Beogradu maćehinski odnosili prema svojoj Republici, kao što se današnji Nikšićani na vlasti odnose prema Nikšiću i ne samo Nikšiću. Većina kritičara onog vremana svoju političku karijeru započela je u SFRJ, a na kormilo Crne Gore došli su uz pomoć radnika Željezare “Boris Kidrič“ Nikšić, IGM “Radoje Dakić“ Titograd i drugih preduzeća.

S apetitom su sjeli u fotelje s ulice smijenjenih „birokrata“ i „lopova“, što znači da su se vlasti domogli zahvaljujući bivšoj domovini. U vrijeme bolne tranzicije i tajkunske privatizacije kojima se ne nazire kraj, crnogorske vlasti su rasprodavale narodna dobra sagrađena rukama svojih očeva i đedova. Prodali pa preprodavali, tjerali pod stečaj i šta već ne, djelimično ili nikako zbrinuvši na desetine hiljada radnika koji su ostali bez posla.

Danas, nakon 25 godina, radnici „Radoja Dakića” i mnogi drugi, stari i bolesni, mitinguju ispred zgrade Vlade moleći za milostinju „foteljaše“ koji su 1989. godine Crnoj Gori obećavali bolji život. Privatizacijom nijesu obuhvaćene samo fabrike već i kompleksi zemljišta po Primorju i širom Crne Gore, koje se prodaje ispod cijene ili izdaje pod zakup.

Ako znamo da su rasprodata preduzeća napravljena prije minimum 60 godina, a na dugoročni zakup u trajanju od 90 godina izdati su najljepši djelovi crnogorske obale, dolazimo do prostog zaključka da je jedna vladajuća garnitura ljudi sa svojim pajtašima ubrala profit iz perioda dugog 150 godina. Vjekovi postojanja državne teritorije nijesu uračunati. Sjetili su se i opustjelih sela kojima ni „Cucka jeka“ ne može pomoći. Ne da „mrtvima udahniti život“ nego da sa zapuštenih vrtača koje oni nazivaju „neobrađeno obradivo zemljište“ uberu što veći porez

( Milojka Perović )