Slikar kamene drame, onaj koji odgoneta fantastičnu apstrakciju prirode

Teško je, poslije toliko napisanog o jednom od najvećih i najprepoznatljivijih crnogorskih slikara, Nikoli Miju Vujoševiću, pisati, a da se ne ponovi nešto od onog do sada o njemu rečenog. Odmah moram reći da smo Nikola Mijo Vujošević i ja prijatelji već pedeset i više godina, da sam pratio njegov razvojni put, sve njegove faze, mada je on, što je osobina velikih slikara, ostao dosljedan onoj svojoj prvoj fazi uočavanja i slikanja likovne dramatike s kamenom u srcu i središtu, kamenog usijeka s plavom vodenom zmijom rijeke Morače koja, protičući tim iskonskim usijekom u kamenu, koji se u nebo ogleda tako, da kada ste pred Vujoševićevim platnima Platija, ima onih imaginarnih trenutaka kada vam se učini da se sve to na nebesima dešava, da se tamo začelo, da se slikar nekim metafizičkim čulima obreo na nebu i otuda nam donio, pokazao, prikazao i nametnuo kao memorijsku likovnost taj usud s neba prepisan i geografisan kao Platije, kao Kanjon, kao opasna kosina, kao vertikale čiji su počeci ili u nebu ili ispod samog neba!

Nikola Mijo Vujošević je, to će jedoga dana i buduća likovna kritika konstatovati, prvi crnogorski slikar tipično crnogorske apstrakcije. On je apstrakciju u prirodi, u pejsažu, na nebu i u podneblju, otkrio, naišao na sumanuti kameno-vodeni svijet apstrakcije, sa „strizicom” neba iznad, ostao pred njim zadivljen i jednostavno ga potpisao! II

Ako iko poznaje genezu Vujoševićevog slikarstva, onda je to ovaj što, evo, ispisuje Predgovor za njegovu Magiku kanjona. Inače se zna, još od Krleže, a i prije Krleže, još od Bodlera, da su o slikarima najbolje i najuvjerljivije pisali pjesnici. To je i normalno kada se zna da pjesnici koji zavole slikarstvo i slikare slijede jednu istinsku dramatiku boje, linije, vertikale, pejsaža, enterijera, jednu likovnu inspirativnost koja nagoni na divljenje kako se motiv savladao i oslobodio svega suvišnog. Nije teško uočiti i pisati o „namazima”, „pastuoznosti”, „patini”, „potezima”, „gami” ili „razigranosti” boje i atmosfere. Teško je, možda najteže, ući u jezgro motiva, slikarevog nadahnuća i magičnosti potčinjavanja realiteta nađenog u prirodi kada slikar ono magično i naslućeno pretvara u realno, zapravo u fantastično i nadrealno! Veliki slikari, gdje po svemu pripada i Nikola Mijo Vujošević, realno učine još realnijim i istinskijim, jer ga oblikuju po impulzivnosti talenta, nadahnuća i majstorstva.

U velikom Vujoševićevom slikarskom opusu ima perioda kada je, povremeno, izlazio iz Platija, iz fantastike zemaljske i nebeske, da bi se ubrzo vratio svome opsesivnom motivu. Malo je znano da je Nikola Vujošević napravio i nekoliko izuzetnih portreta. Tu spada i onaj njegov već zapamćeni autoportret iz, može se reći, mladosti kada je slikar sebe likovno doživljavao sa realističkom atributivnošću svoga upečatljivo nostalgičnog, čak depresivnog lika, zamišljenog nad sudbinom sopstvene nostalgičnosti i sudbinom roditelja koje ne pamti: epidemija španjolke usmrtila ih je dok on još nije imao ni tri godine. Taj Vujoševićev autoportret bio je zapažen na jednoj velikoj izložbi jugoslovenskog portreta u Tuzli. III

Vujoševićev ulazak u likovnost lišaja, kao prirodnog ukrasa kamena, on bi rekao „ordenje”, nije izlazak iz svijeta fantastike Kanjona Platija, iz imaginacije kojom sama drama prirode u samom središtvu prirode, razbija moguće sivu monotoniju kamena, vala, stijene, litice, krša ili grebena, može i masiva. Kao da se sama stvoriteljska priroda zamislila nad svojim djelom, nad sopstvenom monumentalnošću kamenih litica i uočila da tu ipak nešto nedostaje, nešto što bi razbilo sivu okrutnost kamena, detalji nastali iz samog čina nastajanja, koji će doprinijeti začuđenju što sve u riznici prirode postoji, a to je lišaj - čitave plohe lišaja, manjih ili većih, za koje se sama priroda pobrinula da ne bi od čovjeka, prije svega slikara i pjesnika, dobila prijekor da je u nekim svojim činovima stvaranja bila sklona depresivnoj monotoniji jednoličnosti i ponavljanja. U ukrašavanju kamena lišajem, priroda je preduhitrila slikara i ostavila mu mogućnost da on nju dopunjuje, a ne ona njega!

Rijetki su crnogorski slikari, i uopšte slikari, koji su imali smjelosti da uđu u impresivnu likovnost lišaja na kamenu. Razumljivo je da se slikar u prilazu fenomenu lišaja, kao motivu, uplaši sladunjavosti, spektra boja, pretežno bijele, crvene, sive i crne, da treba imati imaginativne smjelosti da se lišaj savlada, a da pri tom ne bude samo puko prepisivanje čarolije nađene na kamenu.

Vujoševiću je uspjelo da likovnost lišaja, tih čudesnih krasti na kamenu, obuzda, da je podvede pod svoj magistralni likovni pečat viđenog, nađenog, naslikanog i uobličenog u jedan od meandara velikog kreativnog čina, gdje slikar pokazuje i prikazuje Kanjon Platija, ne više kao čudo prirode, već kao svijet uzet iz svoje raskošne likovne imaginacije! IV

Ako se ima cjelovitija spoznaja slikarstva Nikole Vujoševića lako je zaključiti da nema značajnije tehnike slikarstva kojom se ovaj slikar nije uspješno bavio. Naravno dominantni su ulje i pastel, ali u njegovom opusu značajno su prisutni crtež i grafika. Poslije ulja na platnu, lesonitu i kartonu, manjih, srednjih, većih, uz Lubardu u našem slikarstvu, i najvećih formata, pastel je dominantna Vujoševićeva slikarska ljubav. Sasvim se, ko poznaje Vujoševićev slikarski opus, odgovorno može reći, konstatovati i zapisati da je, uz Velišu Lekovića, slikara one poratne generacije, Nikola Vujošević naš najbolji pastelista, najbolji i najostvareniji.

Ako se ima cjelovitija spoznaja slikarstva Nikole Vujoševića lako je zaključiti da nema značajnije tehnike slikarstva kojom se ovaj slikar nije uspješno bavio

Magika Mediterana (ne mediteranska) je jedan od zlatnih ključeva za ulazak u Vujoševićevo cjelokupno slikarstvo, pogotovo u Dramu Platija, u od prirode isklesane, postavljene kosine brda gdje nalazimo uvučene kamene galerije, amfiteatre i pozornice, gdje su, možda, nekada, u vrijeme Svetog Vladimira Dukljanskog, dukljanski pjesnici ljudima, putnicima, švercerima zlatom i srebrom, rimskim hodočasnicima i barskim maslinarima čitali poeziju iz svojih dukljanskih libra. Vujošević je to osjetio instinktom vizionara, snovidca, živopisca, povijesnog likovnog tolkovatelja tajni kamena, pećina, čitave one drame prirode za koju samo slikari i pjesnici imaju čula! VI

U ovoj knjizi nema teksta, nema autora koji nije osjetio slikarsko bilo, damare, vibracije i zaljubljenost u tipično crnogorski pejsaž, kakav se nigdje drugdje ne može naći s toliko tajanstvenih motiva, što se, prosto, slikaru i pjesniku od dara nude. Nikola Vujošević spada u onih samo nekoliko crnogorskih slikara druge polovine dvadesetog stoljeća, i prvih decenija dvadesetprvog koji ne moraju potpisivati svoje slike. Takvi su: Vojo Stanić, Đorđe Pravilović, Dado Đurić, Branko Filo Filipović, Boško Odalović, Jelena Tomašević… VII

Već je malo onih koji pamte da je bilo jedno vrijeme kada su se Crna Gora i njen glavni grad čupali, otimali, skubli iz provincijskih kandži surove dnevnosti, gdje je kultura, a tek slikarstvo i književnost, bila na periferiji života, zbivanja i prosperiteta.

Tada je Titograd, odnosno Podgorica, znala za samo nekoliko slikara, i to mladih: Aca Prijića, Nikolu Mija Vujoševića, Vuka Radovića i starog Nika Đurovića. Njihov glavni društveni i umjetnički posao bio je da, prije svega, prave i ukrašavaju svečane akademije, da slikaju portrete, ogromnih dimenzija, vođa revolucija i korifeja naučnog socijalizma: Marksa, Engelsa, Lenjina, Staljina, Tita i Blaža! Slikari su to bespogovorno i časno radili. Ubrzo su Lenjin i Staljin ostali bez portreta u prašnjavom Titogradu i provincijalnoj Crnoj Gori.

Na svečanostima su i dalje nošeni i na zgradama isticani ogromni portreti Marksa, Engelsa, Tita, Rankovića, Kardelja, Đilasa i Blaža. Akademije su ukrašavali, vođe portretisali i izgradnju likovno prikazivali slikari Aco Prijić, Nikola Vujošević, Gojko Berkuljan i slikarski tek prispjeli Đoko Žigalj. Danas, srećom, imamo Podgoricu i u Podgorici Likovni paviljon, desetine slikara, na Cetinju i Likovnu akademiju, ali portrete vođa više niko ne slika! To je ona istorijska olakšica i za ljubitelje slikarstva i za slikare! (Predgovor za knjigu intervjua i odabranih tekstova Nikole Vujoševića “Magika kanjona”)

( Jevrem Brković )