Bokelji koji su očuvali i upalili vatru jezika

Antun Bizanti, kotorski plemić od možda najžilavije slovenske loze kod nas, doktor kanonskog i civilnog prava (utriusque iuris), istoričar, slovenofil, kompilator koji je dobro poznavao narodni jezik, nosi u sebi sve ono što i sama Evropa u svom ranjivom tijelu toga doba: prosvjetiteljstvo.

Bio je to kulturni pokret s kraja 17. pa sve kroz 18. stoljeće, obuzet propitivanjem filozofije, politike i čovječnosti iz ugla ideja (razum, sloboda, priroda i dr.) i težio istome čemu i sam barok - svjetskom kulturnom poretku.

Preci su mu vodili ratove, politiku i literaturu na ovom našem slovenskom korneru, između bizantskog i latinskog svijeta, 500 godina.

Od pisaca loze Bizanti poznati su: humanista Đorđije, zatim Helije, pjesnik i profesor grčke književnosti u Italiji, Grgur, retor i pjesnik, Marijan, pjesnik i prijatelj Paskvalićev, i dr.

Luka Bizanti, jedan od 80 biskupa iz čitavog hrišćanskog svijeta, učesnika Tridentskog koncila (1562), kad je doktrinarno zakovan i proklet Erazmo Roterdamski, jedan je od njegovih predaka.

Kao i brat mu, nasljednik na biskupskoj stolici, vjerski pisac Pavao.

Stric njihov, humanista Trifun Bizanti, prvi je epistolarni pisac naše književnosti.

Njegovu prepisku s Grimanijem, patrijarhom Akileje, sačuvanu u bibliofilskoj kolekciji u Kotoru (sinovcima Luki i Pavlu prepustio je dijecezu), Jacopo Coleti, saradnik i nastavljač Farlatijev na objavljivanju Illyricum Sacrum (prvi tom 1751, osmi 1775) uvrstio je u svoju istoriju zapadne crkve na Balkanu.

Za očuvanje prepiske Antuna Bizantija zaslužan je najviše don Srećko Vulović.

On je stoljeće i po kasnije, u mnogo težim uslovima od današnjih, kako kaže jedan od onih istrajnih na njegovom putu, don Tonći Belan, sve radio polako ali temeljno, pješice ali akribično, skromno ali sistematično, baš u prosvjetiteljskom duhu (elita: znanje: etika: estetika).

Vulović je objavio učenog Bizantija u svom zlata vrijednom priručniku Program C. K. Državne Velike Gimnazije u Kotoru za školsku godinu 1886-87, Zadar, 1887. U rukopisu je ostalo Bizantijevo djelo Cronologia di Catharo, danas u Beču.

Dugo je živio u Veneciji, ali je umro u Kotoru. Putovanja, veze

Gdje situirati skromnu crnogorsku epistolarnu književnost?

Budući da su vjerski pisci i kompilatori iz manuskriptskog korpusa zaobilazili ovaj žanr, epistolarno stvaralaštvo u epohi Crnojevići - Petrovići, osim hajdučke prepiske, te najzad epike i, razumije se, izvan bokeljskog književnog kruga, praktično ne postoji.

No, ni nemjrljivo bogatije epistolarne tradicije nije lako uniformisati.

Kineski dinastički pisac i državnik, Ouyang Xiu (1007-1072), nazvan kasnije renesansnim čovjekom, po brojnim svojim talentima, proširio je žanr prepiske pretvoriv je u esej koji slavi rodnu grudu. Zahvalni smo mu za bogovski naslov Paviljon starih pijanica, jer znamo da je srkao kapljicu i pod stare dane.

Osnivač modernog eseja, Montaigne (Michel de Montaigne, 1533 - 1592: uticao na svjetske pisce, kažu i na poznog Shakespearea kroz najoštriju prizmu: intonacija i skepsa), ne samo da se koristio idejama drugih, već se bukvalno tuširao pod citatima.

Pravdao se da voli slobodno jahanje drugih umova.

No, ruku na srce, pitanje je da li bi Montaigne postigao prvo i drugo, tuširanje pod citatima i jahanje klasika, bez jednog liberalnog žanra (prepiska) i bez liberalnog duha svoje (naše!) Francuske.

Tješi me sujetna pomisao da je Bizantijev savremenik, Marko Balović, dramaturg, prepisivač, iluminator, bio francuski odjek u bokeljskom kraju, ali bez uvida u njegovu književnu korespondenciju (danas u Splitu) još niušta nisam siguran.

Zna se da su Bizantijevi prijatelji bili znameniti pisci onoga doba: venecijanski pjesnik grčkog porijekla, Apostolo Zeno, te jezuita Philippo Riceputi.

S ovim drugim se on savjetuje o pisanju istorije Slovena. Originalna prepiska s ocem Riceputijem danas je međutim u Beču, zaostavština, kaže don Gracija Brajković, peraškog gospara Emilija Smekje.

Ovaj italijanski jezuita, osnivač velikog pothvata crkvene hronike, istoriji poznatog pod naslovom Illyricum Sacrum u 8 tomova, imao je u Bizantiju povjerljivog čovjeka.

Riceputijev nastavljač, Kotoraninov mlađi savremenik Daniele Farlati, takođe je imao u ovom bokeljskom kosmopoliti izvor informacija i oslonac u eklezijastičkim pitanjima.

Antun Bizanti je bio ne samo istoričar već i polihistor, ne samo istraživač već i putnik, ne samo pisac već i renesansni čovjek. Pribavljao je Italijanima iz ore na svojim putovanjima kroz slovenski region, kompilirao, prepisivao, umetao, kovao i pretapao građu sve do ruskih izvora (u Biskupskoj biblioteci danas se čuva De rebus Moschoviticis, nekoć njegovo vlasništvo, od Jakoba Reutenfelsa).

Jezuitski koledž u Padovi imao je u njemu jednog od najvažnijih saradnika na drugoj obali Jadrana. Renesansna prepiska

Retorički karakter prepiske ležao je Bokeljima.

Privatna prepiska je bila za njih isto što i sama literatura, topla, familijarna, intimna stvar koja grije srce i smije se smrti.

Oni su svoju elokvenciju razvili u okrilju dva izrazito aktivna sistema - da, da, elokvencija je akcija! - dakle u okrilju epike s jedne, te svoje obnovljene, novorođene pismenosti sa druge strane.

Podigli su svoju kulu koju su nazvali jezik: slovinski. Prvo, bio je to derivat epike, drugo, naše potcijenjene manastirske literature s poznobizantskim predznakom i, naravno, treće i najvažnije, karnevalskog narodnog duha.

U epistolarnoj književnosti, dakle, nasleđe Bizanta s jedne, te latinskog Zapada s druge strane, kako kaže Pedro Martín Baños u glasovitoj studiji Umjetnost prepiske u evropskoj renesansi 1400-1600, odvija se s prilično promjenljivom srećom (con desigual fortuna).

Bokelji, zadojeni i jednom i drugom žilom, tu su osjetili svoju šansu.

Napravili su dvostruku književni rez (molde literario).

Kao što su zapadnjaci kroz bujicu renesansne prepiske vaskrsli svoje klasike (resurección de los clásicos: Aristotel, Demetrije, Dionisije Areopagita, Ciceron), tako su autori bokeljskog kruga, pritjerani turskim najezdama uza zid, oživjeli to što su imali na raspolaganju, svoju oralnu tradiciju i latinski uticaj. Ne samo da su time stvorili književnost, nego su očuvali i upalili vatru jezika (vidi detaljnije: El arte epistolar en el Renacimiento europeo 1400-1600, Universidsad de Deusto, Bilbao, 2005, 197-198).

U stihu su kod nas epistolu digli na književni nivo: Jeronim Pima, Vicko Skura, Dživo Bolica Kokoljić.

U prozi: Antun Bizanti, oba Zmajevića (savremenici su starijem, fascinirani prosvjetiteljskim otkrićem da je mudrost ipak dostupna kroz ideje, nadjenuli nadimak Andrija Razumnik), i, the last but not the least, onaj iz kog s podjednakim pravom progovara čak četiri đavola: sveštenik, obavještajac, diplomata i pisac, Raduo iz Riđana (? - posl. 1672).

Potvrda toga da je elokvencija odista akcija, da je retorika vaistinu čin, akt, čelična volja, čisto dejstvo, legalno intelektualno nasilje, čini ih onim što jesu: našim katalizatorima Zapada.

I to u najkritičnijoj epohi - pred nasrtajima i kugom turskog kontrateksta.

Koliko dugujemo Bokeljima?

Možda nikada nećemo shvatiti do kraja koliki je zaista taj dug.

( Gojko Čelebić )