Reče im jedan čo’ek

”Umrla je stara Crna Gora i bez nje se muče Crnogorci i nikako da i oni pomru. Pomrijeće, no će prije toga sebe i nju mrtvu obrukati”

Stihovi dostojni Njegoša, tako ih je prije 20 godina pročitao tadašnji i sadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. Je li mislio baš na ovih pet, ne znam. Znam samo da Matija Bećković drugačijih o Crnoj Gori nema, evo punih šest decenija.

Jedini srpski pjesnik koji piše na izvornom crnogorskom jeziku večeras treba da nastupi u Budvi. Tamo gdje je prije tridesetak godina započelo njegovo ideološko i lično prijateljstvo s vrhom crnogorske vlasti. To što njeni glasnogovornici više ne pominju Matijine njegoševske domete ne znači da su u prošlost svog vođe upućeni premalo. Nego da su preveliki poltroni.

Matija Bećković je “negator svega crnogorskog”, primijetila je vlast tek sad. Iako se on nije mijenjao svih ovih decenija. Nije ni ona, anticrnogorskije je nije bilo otkad je Crnogoraca. Za razliku od pjesnika, vlast nije tako samo govorila nego i djelala. Najtačnija mjera njenog crnogorstva upravo je Budva. Jedva živa, opelješena i upropaštena.

Ali, ne bi oni o sebi. Nego o novoj lokalnoj vlasti i starom gostu. Zato što dolazi, tako sad kažu, da naruši multietničku i multivjersku idilu. U kojoj jedni druge, baš kao kad je prvi put dolazio i baš zahvaljujući istoj vlasti, tako idilično nazivamo šiptarima, četnicima, turcima i ustašama.

x x x

“Prave podjele i šire mržnju, postavljajući na pijedestal one poput Matije Bećkovića”, poručuju domaćinima zaboravni lideri lokalnog depeesa. Iako je on na tom pijedestalu formalno od 1998. Neformalno, i deceniju ranije. Zahvaljujući, uz ostale, i lideru ne samo globalnog depeesa, nego i države, Milu Đukanoviću.

Stvarno, vjeruje li još ko, naročito poslije proglašenja posljednjeg “njegoševca”, kako je o najvišem crnogorskom priznanju ikad odlučivao neki žiri. Čiji su članovi birani tek pošto vlast odabere dobitnika.

x x x

“Gospodo iz Crnogorske, hoćete li prisustvovati događaju na kom Matija Bećković ima glavnu riječ”, riješili su da izvagaju crnogorstvo maloj lokalnoj stranci. Ne znam đe će njena gospoda biti večeras, ali se odlično sjećam da ova iz depeesa nije samo prisustvovala, nego i organizovala mnogo opasnije događaje. I sa pjesnikom dijelila glavnu riječ.

Nije uoči rata, i to kroz državne crnogorske novine, Bećković sam burdao kamenje s Njegoševog mauzoleja. Vlast je pozivala na mobu, a ostarjeli Dobrica Ćosić, nemoćan da fizički pomogne, učinio je to u kešu. Novcem koji je dobio uz Njegoševu nagradu 1990, dok je vlast ucijelo još bila pod vođstvom Slobodana Miloševića.

Matiju Bećkovića je osam godina kasnije nagradio onaj navodno demokratski i još navodnije procrnogorski dio, predvođen Milom Đukanovićem. Ništa se tu nije promijenilo ni poslije referenduma, zato što slobodnim ljudima država nije cilj, nego sredstvo.

x x x

“Vlast u Budvi udarila je u temelje države”! Jeste, ali ne ova, nego prethodna depeesovska. Zaludu liju krokodilske suze partijski vojnici, koje je izgleda ta vojska pretekla da ne završe školu. Inače bi znali da je temelj crnogorske države bio tradicionalni moral. Zahvaljujući njemu, Crna Gora je vjekovima opstajala. Sve dok joj nijesu obraz bačili pod noge, noseći umjesto alaj-barjaka gaće Tereze Kesovije.

A onda su, od Bukovice do Srebrenice, zgazili sve ljudsko, čineći zla koja crnogorska vojska nikad nije činila. Ubijali nejake đe su stigli, a tamo đe nijesu slali naftu da taj posao što brže obave braća po oružju.

Sad im taj crni obraz kreče žrtve, uz pomoć Socijaldemokrata. “Oni su nasljednici politike koja je pravila koncentracione logore i protjerivanja širom SFRJ”, nišanila je mlada partija u budvanski DF i Demokrate. I pogodila depees tamo đe ga najviše boli, u istinu od Morinja do Omarske. A što bi bilo s Crnom Gorom da anticrnogorci dođu na vlast? Ne znam, mogu samo da nagađam. Gledajući što je od nje preteklo pod ovima što se kunu u crnogorstvo. Ne s rukom na srcu, nego na obližnjem novčaniku.

x x x

“Mi stojimo na braniku državnih interesa uvijek kada primjetimo da neko udara u temelje Crne Gore”, zaklele su se uoči Bećkovićevog dolaska u Budvu i Socijaldemokrate. Žalosniji prizor poltronisanja depeesu nije viđen još otkako ga je posljednji put spašavala Pozitivna. Ali, ona je u tom odbrambenom boju zauzela samo jednu ambasadu. Socijaldemokrate, koliko vidim, postrojavaju vojsku na oba aerodroma.

Zato i nijesu stigli da objasne što bi to tako opasno u Budvi mogao reći pjesnik čije je djelo “svevremeni spomenik slobodnoj Crnoj Gori”, kako je to nadahnuto procijenio njen predsjednik Milo Đukanović.

Da je Crna Gora srpska? Pa, to on govori evo šest decenija. I pritom se poziva na Petroviće. Kao i trećina današnje Crne Gore. Treba li zbog toga sad da se odreknemo i Petrovića i domaćih Srba? I da gradimo “najbolje bratske odnose u istoriji” isključivo sa Srbima iz Srbije i Aleksandrom Vučićem? Koji je baš ovih dana ponovo dramio zbog razdvajanja od “srpske Crne Gore”. I to ne sa oniže pjesničke bine. Nego sa vrha države Srbije.

Samo što na njega Socijaldemokrate ne udaraju, idu mu na noge... Čudno? Pa i nije baš. Najvažniji snovi Aleksandra Vučića počeli su da se ostvaruju baš ispod nogu vođstva Socijaldemokrata tačno prije 30 godina ispred crnogorskog parlamenta. Ali, duga je to priča, čitaćete je uskoro u feljtonu Vijesti...

P.S. Dolazak Matije Bećkovića “podržavaju prirepci u vlasti, SDP, URA i Crnogorska”. Sve sami negativci iz budvanske uprave. A čiji su onda prirepak pozitivne socijaldemokrate? I kome oni uopšte mogu da poruče kako su “zarad mrvica u vlasti i nerealnih ličnih ambicija spremni da trguju državnim interesima”. Kad se vrate sa branika svojih interesa na aerodromima i još jednom pogledaju što su napisali - zaludu će lomiti ogledalo!

( Ratka Jovanović-Vukotić )