Žene na lomaču (4)

Primjer jedan - mladi bračni par je transparentno i skladu sa propisima kupio plac da gradi kuću. Kreditom su vlasniku zemljišta odmah platili traženu sumu.

Godinama su gradili kuću, plaćajući podstanarsku rentu. Radili su više poslova, a kako bi stigli do doma za svoju porodicu. Sa kćerkom su se uselili u kuću. Stigli su potom i blizanci.

A, onda je prethodni vlasnik placa našao “dobrog” sudiju-tkinju, i sudskog vještaka i kreirao laž, koja je dobila izvršnost u naplati. Sutkinja je na osnovu lažnog svjedočenja sudskog vještaka, koji je izmislio da je mladi bračni par prilikom kupovine placa obećao da će svojevoljno platiti još malo para prethodnom vlasniku, onako iz dobrote duše, jer valjda po sutkinji imaju previše para, pošto puno rade, presudila na štetu mladog bračnog para.

Treba zamisliti zvaničnu presudu iz suda, ovjerenu na višim sudskim instancama, a koja sadrži uvod (skraćena parafraza): ”Iako su svi papiri legalni i precizni u vezi kupovine predmetnog placa, ipak je svjedočenje sudskog vještaka nešto čemu sudija ne smije da ospori validnost, jer se on kune da je to o čemu svjedoči istina”.

Primjer dva - velika banka je ima(la) par izvršnih direktora, politički regrutovanih, koji su tokom rada u banci pravili zakonske i strukovne bljuvotine, koje su banku koštale više desetina milona troškova rezervisanja.

Kad je kriza otvorila vrata pakla, mnogi kreditni aranžmani su se morali sudski razmatrati. Decenijska rašomonijada jednog ide nekako ovako…

Mali biznismen je planirao da uđe u poslovni poduhvat sa drugim biznismenom, bez znanja da je ovaj u dilu sa bankarskim menadžerima, kojima je već dugovao značajna sredstva. Potpisan je ugovor o poslovnoj saradnji i eventulanoj izgradnji građevinskog objekta, ukoliko se dobije bankarski kredit. Odobrena sredstva kredita su trebala da budu prebačena na račun prvopomenutog malog biznismena. Nikada nisu, iako je banka ugovorom o kreditu preuzela takvu obavezu.

Par godina kasnije, stiglo je obavještenje da je pokrenut sudski postupak. Banka je tražila da se od malog privrednika iz ove priče naplati oko 3,5 miliona eura, glavnice, kamata, zateznih kamata.

Privrednik se našao se u čudu. Na njega nikada nisu prešli “rizici i nagrade”, tj. odobrena sredstva kredita, niti je ikada otpočet projekat. Banka je od njega tražila pare koje on nikada nije dobio.

Putem nalaza i mišljenja sudskog vještaka došlo se do dokumenata, koji su bili osnova pokrenute parnice. To su bili fiktivni papiri, iz kojih se uviđa da je banka sama sebi odobrila kredit, ali da su ugovor o kreditu, koji nisu poštovali, uzeo kao obaveza malog biznismena. Banka je sredstva pustila na račune sestrinskih podružnica. Odnosno, bančine sestrinske podružnice iz regiona, koje su dobile pare, nikada nisu imale pravni posao sa malom kompanijom, što izvršne direktore CG banke nije spriječilo da svoje dugove, pravno, ekonomski i računovodstveno spornim dokumentacionim tragom, alhemijski, ne pripišu malom biznismenu iz ove priče.

Drama svoju kulminaciju doživljava u trostepenom toku nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Prvog, u kojem je, posloživši precizno sudska dokumenta, eksplicitno i van svake sumnje dao do znanja da mali privrednik nije dužnik banci. Drugog, u kojem je, uz odobrenje sutkinje a nakon namještenih svjedočenja iz banke, počeo da mijenja svoj stav iz pravne eksplicitnosti u nečinjeničnu relativizaciju, navodeći vodu na vodenicu banke, tj. sutkinje. Trećeg, u kojem je na osnovu internih knjiženja banke potvrdio da je mala kompanija stvarni dužnik, bez obzira što pare nikada nisu stigle na njen račun.

Na stranu da sutkinja do danas nije pokrenula krivičnu prijavu na dokument, koji se nalazi u spisima parnice, a koji dokazuje da je potpis malog biznismena zloupotrijebljen. Ključno je da su u spisima predmeta arhivirana tri različita nalaza i mišljenja jednog te istog sudskog vještaka, koji od prvog do trećeg nalaza sam sebe opovrgava, a na osnovu bankarskih “punjenja” inputima, koje sutkinja nije osporila.

Čemu služe uvodni primjeri?

Zasuti smo lavinom riječi oko napada dvadesetogodišnje djevojke na sutkinju na primorju. Citat glasi: “Krajnje je vrijeme da nadležni organi konačno stanu na put praksi koja je crnogorske sudije dovela u položaj bez zaštite koja im pripada i po zakonu i po svim postojećim načelima etike, prava i pravde” (izvod iz Saopštenja budvanskog Suda za prekršaje/odjeljenje u Kotoru prije nekoliko dana).

Zašto bi se u javnom diskursu zemlje imalo provjerenja da se sudiji-tkinji, bilo kojem-oj, može vjerovati na riječ?

Prvo, sudija-tkinja je gospodar-ica sudnice. To je i uloga i pozicija moći. To je ta nezavisnost pravosudnog pod-sistema vlasti. Svi ostali su menažerija, i strane u sporu, i advokati, i radno osoblje, i publika. Nisu nevažni, ali su objekti, pošto je samo jedan principal.

Drugo, obostrana afektna situacija trebalo je da bude uravnotežena preko uticaja predsjednice vrhovne instance. Nije, pa se javna eskalacija pretjerane emotivne nezajažljivosti organizovala uz seirenje medija, svih profila.

Treće, teza koja se neće detaljnije razmatrati, ali je vrijedi pomenuti je sljedeća: da li bi sutkinja iz ove priče uopšte prijavljivala navodno nasilništvo, bez obzira što je ona bila i jeste u ulozi moći, da ju je napao muškarac ili bi se osjećala počastvovanom/privilegovanom?

Reakcija sudske grane vlasti bila je nerazborita i javno ponižavajuća za žene. Nije se dokazalo da uopšte postoje: “… integritet i dostojanstvo sudija…, s obzirom da su isti nebrojeno puta, na radnom mjestu izloženi prijetnjama, omalovažavanjima i uvredama najgore vrste”. Postalo je jasno da “alarmatntno stanje” ne kreiraju oni koji napadaju sudije-tkinje, već se to stanje odavno kreiralo radom i djelima unutar sudnica. Dva primjera sa početka dokumentuju to zvaničnim papirima. Sva relevantna istraživanja godinama to potvrđuju.

Uz dužno poštovanje ličnosti, jer svako ima svoje ime i prezime, pleme, rod i dom, togama niti bilo kojem sličnom pravosudnom profilu se ne može a priori vjerovati. Mogu ih braniti svi naši “nadležni organi”, a što predstavlja crnogorsko birokratsko opravdanje za nerad i neučinak, ali ni jedna toga u Crnoj Gori nije zaslužila da joj se vjeruje na riječ, čak i kad galame do nebesa. Svaki javni podatak koji je istaknut od advokata navodne “nasilnice” je svakim slovom kredibilniji od bilo koje rečenice bilo kojeg saopštenja čuvenih “nadležnih organa”, iz kojih izbijaju beskičmene nečinjeničnosti i institucionalne neobjektivnosti.

Dokazi istaknutoj hipotezi su dva: prvi, uskraćivanje prava dvadesetogodišnjoj djevojci da se brani sa slobode, kao da su obje zemlje čija je državljanka previše daleko. Drugo, hitnosti organizovanja skorog suđenja.

Znamo odavno da živimo u zemlji gdje se i tužiteljke i sutkinje dive ljudima sa druge strane zakona, što svakodnevno obesmišljava rezultate unapređenja rada sudova u zemlji. Međutim, nešto drugo ukazuje na apsurdnost hitnosti da se dokaže lažna sila.

Decenijama, ni jedno užasno ubistvo vrhunskih policajaca, ni jedan golim-okom-potkovan slučaj organizovanog kriminala, ni jedna ogavna korupcija nije imala takvu efikasnost, izvršnih i pravosudnih institucija, što imparcijalno ukazuje na odsustvo i znanja i odgovornosti i stvarne sistemske konstruktivne moći u našem nezavisnom??? ogranku vlasti.

Brzinom svjetlosti pokrenuta je mašinerija lažne, pregoleme moći zbog sudske potrebe da se jedna žena zaštiti od grabljenja jedne djevojke. Prije neki mjesec tako nije zaštićena sutkinja koja je stavila privremenu mjeru na otuđenje EPCG likvidnosti po nelegalnom tragu, a trebala je ako uopšte žele da im se vjeruje.

Kakav poraz sudske toge u zemlji. Poraz dostojan nepostojanja “…načela etike, prava i pravde”, koji decenijama ne žive ni u našim sudovima, uz duboko poštovanje rijetkih egzemplarnih izuzetaka koji i dalje nastavljaju, bez zaštite, da rade svoj posao, zbog prava i pravde i etike.

Žena koja ima neprikosnovenu poziciju moći ne može da očekuje da joj se vjeruje da je bila napadnuta. To nije radila, niti ju je ko zaštitio prije deceniju i po, ni jedna top sudijica, jedno toplo biće koje je bila vrhunski stručnjak, a koja je u sudnici upucana da nikada ne vidi u kakvog je prelijepog momka odrastao njen kovrdžavi anđeo. Žena koja ima neprikosnovenu poziciju moći, a to je sutkinja za prekršaje iz ove priče, imala je sve modele da ukupnu situaciju ublaži/deeskalira, da je stvarno poštovala svoju togu.

Zato je sutkinjina spremnost da bude vuk drugoj ženi, i to skoro pa djevojčici, ruganje sudskoj togi. Zašto bi nadležni organi imali obavezu da štite sudije-tkinje od ovakvih situacija, kada je togama zadatak da bravurozno umanjuju rizike iz pretjeranih emotivnih izliva. Ne plaćamo ih valjda da dobiju plate, zakuče dobre stanove i sve materijalno što požele, u većini, i potom da sjede povučeni u nekakve odaje i tamo dumaju, a kako bi sakrili čiji interes stvarno zastupaju. Pa, to rade iskusni ljekari, mnogo manje plaćeni od sudija; gdje smo u zdravstvenom sistemu, osim u ubuđalom blatištu bez kraja?

Sve i da je pomenutoj sutkinji bila ugrožena bezbjednost, imala je mogućnost da na licu mjesta pozove obezbjeđenje i da riješi ovaj spor odmah, bez uplitanja javnosti. Odlučila je da proda priču da je iz pozicije moći, ona bila žrtva. Žao mi je, ali tekuća vučićevsko-trumpovska dogma javnog samoproglašenja žrtvovanja nije logično prijemčiva. Ne u Crnoj Gori, zemlji neizlječivog ženskog mačizma.

Olako neprijateljstvo jedne žene prema drugoj osnažuje fakat da su žene na pozicijima moći u Crnoj Gori dobrovoljno utkane u pregolemi tragični cinizam našeg sistema vrijednosti. Umjesto da bespogovornim primjerom jačaju druge žene, opet se potvrđuje da je u “sojskoj i čojskoj” Crnoj Gori važno da se žena dokaže muškadinstvom, tako što će se javno naku..iti na drugu ženu. A dok to traje, sudije-tkinje rade na štetu prava, pravde i etike ekonomskog i društvenog razvoja u zemlji. Taman kako političarima treba.

( Mila Kasalica )