Povratak mjesečara

Ubistvo prestonasljednika Franca Ferdinanda i njegove supruge u Sarajevu 28. juna 1914. izazvalo je niz loših odluka koje su kulminirale Prvim svjetskim ratom. Vijek kasnije, svijet je ponovo pogođen sukobom i neizvjesnošću, na Bliskom istoku, u Ukrajini, te istočnim i južnim kineskim morima. Može li razumijevanje grešaka počinjenih 1914. pomoći svijetu da izbjegne još jednu veliku katastrofu?

Nema sumnje da se globalni poredak dramatično promijenio tokom posljednjih stotinu godina. Međutim, sve jači osjećaj da smo izgubili kontrolu nad istorijom, zajedno da ozbiljnim sumnjama u kapacitete i principe naših lidera, daje izvjesni značaj događajima u Sarajevu 1914. godine.

Prije samo godinu, bilo kakvo poređenje ljeta 1914. sa današnjicom bi djelovalo vještački. Jedina paralela koja se mogla povući bila je ograničena na Aziju: analitičari su se pitali da li Kina postepeno postaje moderni ekvivalent Njemačke pod Kajzerom Vilhelmom II, pri čemu je porast tenzija oko kineskih teritorijalnih pretenzija donekle podsjećao na situaciju na Balkanu uoči Prvog svjetskog rata.

Posljednjih nekoliko mjeseci, međutim, globalni kontekst se znatno promijenio. Imajući u vidu nedavni razvoj događaja na Bliskom istoku i u istočnoj Evropi, može se s razlogom reći da je čitav svijet počeo da podsjeća na Evropu iz 1914. godine.

Današnja situacija se zapravo može smatrati još opasnijom. Na kraju krajeva, prije sto godina, svijetu nije prijetila sablast nuklearne apokalipse. Kako instrumenti kolektivnog samoubistva čovječanstva još nisu izmišljeni, rat se i dalje može smatrati, kako je rekao pruski strateg Karl Fon Klauzevic, „nastavkom politike drugim sredstvima.“

Nuklearno oružje je sve promijenilo a ravnoteža terora kao rezultat toga je spriječila eskalaciju Hladnog rata. Međutim, vremenom je takozvano „garantovano međusobno uništenje“ postalo sve apstraktniji koncept.

Iran sada pokušava da ubijedi SAD da fundamentalistički kalifat od Alepa do Bagdada predstavlja puno veću prijetnju od nuklearnog oružja. Ukrajina, usljed eskalacije sukoba sa Rusijom, djeluje više zabrinuto zbog embarga na energiju nego zbog ruskog nuklearnog arsenala. Čak i Japan - jedina država koja je pretrpjela direktni nuklearni napad - djeluje ravnodušno prema tome što Kina posjeduje nuklearno oružje, dok zauzima snažan stav prema svom sve moćnijem susjedu.

Ukratko, čini se da „bomba“ više ne nudi krajnju zaštitu. Do ove promjene je makar djelimično dovelo globalno širenje nuklearnog oružja. Bilo je puno lakše ubijediti države da prihvate zajednički niz pravila kada su, urpkos nepomirljivim ideologijama, dijelile veliki dio zapadne kulture.

U tome je druga fundamentalna razlika između 2014. i 1914: Evropa više nije centar svijeta. Današnji Kijev se ne može upoređivati sa Sarajevom od prije sto godina. Sukob koji je počeo u Evropi više ne može prerasti u svjetski rat - prije svega zato zato što je Evropa povezana preko Evropske unije, koja, uprkos trenutnoj nepopularnosti, čini nezamislivim rat između njenih članica.

Imajući to u vidu, stvarni rizik je izvan Evrope, gdje ne postoji takav okvir za mir a pravila igre znatno variraju. U tom kontekstu, rastuća zabrinutost svijeta - pojačana sjećanjem na ubistvo prestonasljednika Ferdinanda - potpuno je umjesna.

Na Bliskom istoku se pojavila jedna džihadistička država. Azijske zemlje su počele da stvaraju vještačka ostrva, slijedeći primjer Kine, u Južnom kineskom moru, da bi ojačale svoje tamošnje teritorijalne pretenzije. A ruski predsjednik Vladimir Putin otvoreno slijedi anahrone imperijalističke ambicije. Takav razvoj događaja bi trebalo da služi kao upozorenje da svijet ne može izbjeći istinu i odvratiti katastrofu u isto vrijeme.

Evropski lideri 1914, pošto nisu uspjeli da postignu zadovoljavajuće kompromise, pomirili su se sa neizbježnošću rata (neki sa više entuzijazma od ostalih). Kako je to rekao istočar Kristofer Klark, oni su „mjesečareći“ ušli u rat. Dok 2014. naizgled ima malo sličnosti sa 1914, one imaju jednu zajedničku karakteristiku: rizik da će sve složenije bezbjednosno i političko okruženje ovladati liderima koji ni po čemu nisu izuzetni. Prije nego što postanu svjesni rizika, situcija bi mogla izmaći kontroli.

( Dominik Moazi )