Pola vijeka od mature posljednje generacije Učiteljske škole

Daleke 1963. godine njih 57 završilo je Učiteljsku školu i krenulo po Crnoj Gori da obrazuje mlade generacije.

Danas 51 godinu kasnije, srelo se njih še snaestoro, tri dame i 13 džentlmena, da evociraju uspomene na dane kada je školski dnevnik u ruci bio privilegija odabranih.

Sa poslednjom generacijom učenika Učiteljske škole bio je i njihov profesor Miloš Mito Vukićević.

„Mi smo posljednja generacija Učiteljske škole i čini mi se da je 51 godina brzo prošla. Ne kaže zalud latinska izreka - ništa brže od godina. Sada nam samo preostaje da pogledamo unazad, da se prisjetimo i žalimo za onim što se ne može vratiti. Tada je kažu sve bilo ljepše, a u stvari bilo je ljepše jer smo bili mladi“, priča Ugren Jušković dok polako pristiže dio njegove generacije.

Školske 1958/59.godine u prvi razred su upisana ukupno 92 učenika koji su morali da polažu prijemni ispit iz fiskulture i pjevanja. Školovanje je završilo njih 57, a malo je onih koji su ostali na toj prvoj, osnovnoj diplomi.

„Malo nas je ostalo sa tom učiteljskom diplomom. Uglavnom smo svi išli dalje, završili neke fakultete, jer bili smo intelektualno radoznala generacija koja je voljela nauku, željela da se uzdiže“, kaže Jušković koji je, kako to kroz osmijeh reče, čisto iz radoznalosti završio Pravni fakultet.

Na jednoj od nezaboravnih ekskurzija

Radio je i kao pravnik ali se penzionisao sa mjesta na kome je i počeo da zarađuje hljeb - kao učitelj. Ono po čemu posljednja generacija Učiteljske škole iz Nikšića posebno pamti školovanje jesu ekskurzije po Jugoslaviji.

„Za onu Učiteljsku školu sadašnja Crna Gora je tijesna. Tijesne su zemlje i za one učitelje iz Bosne, Makedonije, Srbije, iz svih krajeva bivše nam zemlje, jer živjeli smo u jednoj velikoj državi. Naše ekskurzije su trajale od 15 do mjesec dana, a sadašnji gimnazijski maturanti iz mog rodnog Mojkovca idu na ekskurziju u Bar, Sutomore ili Kotor. Za mene je to smiješno a za njih doživljaj. To je ono što je u mome vremenu bilo lijepo“, sa nostalgijom priča nekadašnji uča. Mladima bi, kaže, poručio da se manu politike i da se okrenu sebi i svom intelektualnom uzdizanju.

Nekada davno, ispred stare škole

Nema više zgrade u kojoj su znanje sticali učenici posljednje generacije Učiteljske škole. Zato se, umjesto ispred šk o lske zgrade okupljaju na Trebjesi, i umjesto u đačkim klupama uspomene evociraju za hotelskim stolom. Nažalost, svake godine je sve manje i njih.

( Svetlana Mandić )