Rusija protiv svijeta: Putinov četvrti svjetski rat

Sve češće se postavlja se pitanje šta se događa u Ukrajini, koji su ciljevi Vladimira Putina i kada i gdje će stati? Andrej Ilarionov je dao obrazloženje u 10 tačaka.

Četvrti Svetski Rat

U posljednjih nekoliko mjeseci, ljudi širom sveta postavljaju pitanja o tome šta se događa u Ukrajini i Rusiji? Šta znači upad Putina u Ukrajinu, okupacija i aneksija Krima, intervencija ruskog režima u istočnoj Ukrajini? Koji su kratkoročni i dugoročni ciljevi Putina? Kada i gdje će stati? (ako, naravno, stane).

Moji odgovori na ove dileme su grupirsani u deset tačaka.

Prva tačka

Često se čuje tvrdnja da je ovo sada "Ukrajinska kriza" ili "kriza u Ukrajini." To nije tako. Ono što se sada događa, niti je "kriza u Ukrajini" niti "Ukrajinska kriza.". To nije ni unutrašnji problem u Ukrajini, kao što to pokušava predstaviti Kremlj. Ovo je rat: rat između Rusije i Ukrajine. Tačnije: Putinov rat protiv Ukrajine. I ovaj rat je samo Prolog za mnogo veće depšavanje, koji se takođe zove rat: World War IV. Zašto, objasniću malo kasnije. Ovaj izraz nisam inače ja skovao. Taj termin se koristi od strane Kremlja i ruske propagandne mašinerije; prema čijim navodima, Četvrti svjetski rat će biti rat Rusije protiv ostatka svijeta.

Druga tačka

Mudri analitičari opisuju ovo, što se trenutno dešava, kao Hladni rat - ili povratak u prošlost u situaciju hladnog rata, ili kao početak novog hladnog rata. Po mom mišljenju, ono što se sada događa nije povratak u situaciju Hladnog rata, koji se završio na prelazu iz 1980-ih u- 1990-te, i to postizanjem političkog rješenja u Europi. Niti je ovo novi hladni rat. Činjenica da tokom hladnog rata, koji je uslijedio nakon Drugog svjetskog rata, nije bilo slučajeva aneksije bilo koje teritorije bilo koje evropske zemlje, poput one, koja se dogodila na Krimu. Tokom "klasicnog" hladnog rata bilo je pokušaja promena političkih režima u pojedinim zemljama, ali granice između slobodnog i neslobodnih svjetova u Europi nisu bile podvrgnute promjenama.

Postoji još jedna značajna razlika između hladnog rata i sadašnjeg rata. Tokom Hladnog rata nisu nikome uvođene lične sankcije. Sankcija druge vrste je bilo, ali nije bilo nikakvih personalnih sankcija. Dakle, ono što se događa sada - to nije Hladni rat. Tačan naziv ovog rata su nam političari i analitičari još uvijek dužni. U svakom slučaju: Hladni rat nije. Kremlj, kao sto rekoh, već ima naziv: World War IV.

Treća tačka

Za mnoge, ovaj rat je odigrao ulogu alarma, zvona, posle kog su se probudili iz dubokog sna. Možete čuti tvrdnju da su, recimo, po prvi put ruske snage izvršile invaziju stranih teritorija. Prema tim misliocima "do prije nekoliko mjeseci sve je bilo u redu, mi smo s Rusijom imao sjajan odnos. I odjednom se sve promijenilo". Dopustite mi da podsjetim da je ne prije nekoliko mjeseci, nego prije nekoliko godina-preciznije: šest godina - bio Rusko-Gruzijski rat. To je bila ruska agresija na nezavisnu Gruziju, invazijom, a koja se završila okupacijom dvaju gruzijskih provincija, sto je oko 20% gruzijske drzavne teritorije. Neke od tehnologija ovog rusko-gruzijskog rata sada se ponovno primjenjuju u Ukrajini, ali ažurirane. Nažalost, niko se nije bavio uzrokom rusko-gruzijskog rata, pa stoga nisu bili ni izvučeni zaključci iz onoga što se tada dogodilo. Duboko se uvrežilo mišljenje da je krivac za rat od pijre šest godina gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili, kola su se slomila na njemu, jer je sve bilo zbog grešaka, koje je Saakašvili navodno počinio. Osim toga, mnogi su prosto imali veliku želju da se ova nezgodna epizoda što prije zaboravi. Pa su je ubrzo i uspješno izbrisali iz sjećanja.

No, prije 6 mjeseci, u Ukrajini nije bilo nikakvog ukrajinskog Mihaila Saakašvilija. Na čelu zemlje bio je Viktor Janukovič, jedan od najpro-ruskih i najpro-Putinovskih predsjednika na kompletnom bivšem Sovjetskom prostoru. Što nije smetalo ruskim vojnici da vojnu operaciju okupacije i aneksije Krima pocnu 20. februara: dva dana prije nego sto je g. Janukovič potpisao ugovor s tri čelnika opozicije i tri europska ministra vanjskih poslova, a četiri dana prije nego što je gospodin Janukovič pobegao sa teritorije Ukrajine, na brodu ruske ratne mornarice..

Znači: Ruska agresija na Ukrajine niti je bila reakcija na revoluciju u Majdanu, niti je to bio odgovor na svrgavanja režima Janukoviča. Agresija je započela još dok je Janukovič bio zakoniti i legitimni predsjednik Ukrajine. Dakle, agresoru je posve nebitno da li se radi o Saakašvilijevoj Gruziji ili Ukrajini Viktora Janukoviča ili bilo kojoj zemlji bilo kog drugog lidera. Bitno je da rusko rukovodstvo smatra da je ta zemlja bitna za ostvarenje ruskih imperijalnih interesa: nezavisno od konkretnih ličnosti te zemlje mogu biti predmet ruske agresije.

Četvrta tačka

Prije više od dvadeset godina nije bilo ni Rusko-ukrajinskog rata niti Rusko-gruzijskog rat. Zato je bilo rata u Abhaziji, Južnoj Osetiji, Pridnjestrovlju. Ako postoji nešto u aneksiji Krima te u operaciji destabilizacije istočne Ukrajine, za šta se možemo zahvaliti autorima, onda je to činjenica da su cijelom svijetu otvoreno su pokazali metode i tehnologije koje se koriste od strane istog agresora u svim tim slučajevi, i to: u Abhaziji, Južnoj Osetiji, Pridnjestrovlju, tokom rusko-gruzijskog i rusko-ukrajinskog rata. U svim ovim ratovima učestvuju, rame uz rame: ruske specijalne jedinice, potom takozvani „dobrovoljci“, pa Čečeni, Dagestanci, Južnoosećani itd. Uvijek ista šema.

Operacije, u koje su bili uključeni tzv "mali zeleni ljudi" bile su već izvedene od strane ruskih okupanata i pri aneksijama teritorija u bivšim sovjetskim republikama prije više od dva desetljeća, kao i u tri baltičke države davne 1940 godine. Tzv „Mirna okupacija 1940“. Iste metode se koriste protiv baltičkih država 1940, prije više od dvadeset godina u Pridnjestrovlju, prije šest godina u Gruziji, a sada u Ukrajini.

Sa proslave potpisivanja ugovora o slobodnoj trgovini sa EU: Kijev

Strogo govoreći, primjena tih metoda se moze konstatovati već ranije, od samog početka, za vrijeme tzv. Oktobarske revolucije u Rusiji, a metode uključuju: državni udar, uspostavljanje režima terora, mučenja i ubistva političkih protivnika, lažiranje izbora i referenduma, stvaranje propagandne masinerije za ispiranje mozga, formiranje autoritarnih ili totalitarnih režima - u Rusiji, na Kubi, Sjevernoj Koreji, Balkanu i na drugim mjestima Zemaljske kugle..

Peta tačka se tiče direktno i specificno Ukrajine. Naravno, ovo je velika tema, koju je nemoguće u potpunosti obraditi u jednom kratkom tekstu. No, želio bih napomenuti možda najvažniji proces, koji se događa u Ukrajini u posljednjih dvadesetak godina od proglašenja njene nezavisnosti, a nakon raspada SSSR-a: to je proces postepenog i istovremeno veoma brzog politickog ozapadnjavanja Ukrajine, koji bi ja nazvao vesternizacija. Taj proces bi se mogao istovremeno nazvati i Ukrajinizacija, a u suštini to je širenje zapadnih institucija na sve veći dio teritorija Ukrajine, kao i širenje evropskog modela ponašanja kod sve većeg broja građana Ukrajine.

Na izborima 1991 pro-zapadna orijentacija, zapadne vrijednosti i prozapadni političari dobili su potporu samo 3 od 25 regija u Ukrajini. Granica između zapadno orijentisanih regija i, -ja ne bih rekao pro-ruskih, nego pro-sovjetski orijentisanih područja brzo se pomjerala iz sjeverozapadih regija Ukrajine ka njenom jugoistoku. U jednom renutku, mogao se steći i pogrešan utisak da je 2000-ih proces zaustavljen, jer je oko pola Ukrajinaca redovno glasalo za tzv "narandžaste", pro-zapadne snage, a druga polovina za tzv "belo-plavu koaliciju“ tj. pro-sovjetske snage u Ukrajini. Ali, sam proces ozapadnjavanja se nastavio i, moze se reći, veoma intenzivirao, pogotovo pod predsjednicima Juščenkom i Janukovićem. Do ljeta 2013. javna podrška prozapadnim, proeuropski orijentiranim snagama u Ukrajini daleko je prevazisla podršku proevroazijskim snaga. U tom momentu Putin shvata da Ukrajina zauvek raskinula sa pro-sovjetskom orijentiranošću ka istoku, i da od proevorazijske imeprijalne sfere njegvog uticjana u Ukrajini nije ostalo skoro nita. Putin je tada započeo njegov anti-ukrajinski rat.

Šesta tačka odnosi se na predistoriju i ideološka opravdanja za ovaj rusko-ukrajinski rat. Ovaj rat nije počeo slučajno niti je došao iznenađujuće, niti je išta Putina "nateralo na intervenciju u ukrajinskoj stvari", kao što su neki tvrdili, niti ga je išta "prisililo" ga okupria Krim. Ovaj rat je pažljivo planiran i pripreman već nekoliko godina. Na putu ka njemu bilo je nekoliko važnih etapa, koje se moraju pomenuti.

Korporacija oficira KGB/FSB, koja je u Rusiji u 1990-tim postupno preuzimala vlast, da bi je -ja bih čak rekao na nivou aposlutnosti- zgrabila 2000-tih, Ukrajinu nikada nije tretirala kao zasebne, samostalna, nezavisnu državu.

25. marta 1999. u pažljivo organiziranom sudaru automobila na autoputu Borispil-Zolotonoša biva ubijen Vjačeslav Čornovil, disident i borac za ljudska prava iz sovjetskih vremena, vođa Narodnog pokreta Ruh i kandidat za predsjedničke izbore u Ukrajini 1999 godine. Istraga, sprovedena od strane ukrajinske SBU (Sluzba drzavne bezbjednosti), je utvrdila da je za ovu operaciju u Ukrajinu poslato nekoliko grupa FSB oficira.

Tragovi ozbiljne pripreme za veliku agresiju na Ukrajinu mogu se pratiti od ljeta 2003, kada je Putin proglasava neprihvativim da se Kijev, "majka ruskih gradova", mesto u kome se nalazi drevna Kijevsko-Pečerska Lavra, nalazi izvan Ruske Federacije.

Kasnije, Putina proglašava legendu, kako se kasnije ispostavilo:falsifikat, da se krštenje Knjaza Vladimira Svjatoslavoviča 989. godine desilo u grčkom gradu Hersonu (na ruskom Korsun) a koji je sada gradska četvrt Sevastopolja. Znači: oba mjesta, za koje Ruska pravoslavna crkva, kojoj pripada vecina stanovnistva Rusije, smatra da su svijeta, naime Kijev i Herson, nisu u Rusiji nego u Ukrajini. To je u Moskovi viđeno kao neprihvatljivo stanje, pa je napravljen plan za povratak tih svetih mjesta pod rusku kontrolu.

5. septembra 2004. naredni ukrajinski predsjednički kandidat, Viktor Juščenko, biva otrovan dioksinom. I čudom ostaje živ..

Metodama propagandnog rata protiv Ukrajine dodaje se u međuvremenu radikalna nota: masovno podmićivanje ukrajinskih oficira i službenika, uz otvoreno subverzivne aktivnosti. Direktna vojna intervencija se smatra prihvatljivom krajem 2004 godine, nakon što je tadašnji predsjednik Ukrajine Leonid Kučma na sastanku 2. decembra sa Vladimira Putina, u VIP salonu aerodroma Vnukovo2, odbacio Putinov zahtev da upotrebi silu protiv demonstranata u Kijevu, a posebno nakon pobede otrovanog Viktora Juščenka u trećem krugu predsjedničkih izbora 26. decembra 2004.

Jedna od varijanti ruske vojne akcije protiv Ukrajine, s mogućnošću upotrebe nuklearnog oružja u blizini Kijeva, je objavljena 21. aprila 2008 u "Ruskom Žurnalu", a pod naslovom "Operacija "Clockwork Orange"."

Putin u srcu i na fasadi: Grafit na zgradi u Sevastopolju

Tri nedjelje prije toga, 4. aprila 2008, tokom samita NATO-a u Bukureštu, Putin je rekao američkom predsjedniku Džordžu Bušu Mladjem da "Ukrajina - nije ni država" obzirom da je gotovo polovina teritorije Ukrajine "iskonska ruska zemlja“.

Tokom sljedećih pet godina razvijen je koncept takozvanog "ruskog svijeta". Prema ovom konceptu, ne postoje ukrajiniski ili beloruski narod: Ukrajinci i Belorusi su subetnos jednog ruskog naroda i, sledstveno tome, trebaju živjeti pod krovom jedne države.

Ovaj koncept je javno proglašan 27. jula 2013 u Kijevu, na službenoj proslavi jubileja 1025-te godišnjice Krštenja kijevske Rus. Putin tada kaže: "Krštenjem na Dnjepru, krštenjem na Kijevu, je napravljen izbor za cijelu Svetu Rus. Ovdje je napravljen izbor za sve nas. S vama su naši preci, koji su živjeli na ovim područjima. Oni su napravili taj izbor za sav naš narod. Ponavljam: Za sav naš narod ! I kažem tako, imajući na umu da, naravno, možemo razumjeti danasnju stvarnost, i da bezuslovno postoji narod ukrajinski i narod bjeloruski i da i drugih naroda ima. Mi se sa uvažavanjem odnosimo prema svem tom nasljeđu, ali u njegovom temelju leže, bezuslovno, naše zajedničke duhovne vrijednosti koje nas čine jednim narodom. ...... ideja jedinstva zapadne i istočne Rusi, koja je začeta ovde, ponavljam još jednom, krštenjem na Kijevu i na Dnjepru, vavek je prisutna i na istoku i na zapadu, svuda gdje naš narod živi." U tom govoru, Putin u odnosu na Ukrajinu pravi gramatički lom te umesto predloga „u“ (koristi se u ruskom jeziku u odnosu na države, ali ne u odnosu na teritorije) koristi predlog "na" (koristi se u ruskom jeziku u odnosu na teritorije, a ne u odnosu na države). Umesto da se kaže "u Ukrajini", kao što je to činio već mnogo godina, Putin je počeo da upotrebljava "na Ukrajini", čime je jasno stavio do znanja da on Ukrajini ne priznaje status suverene države, nego da je smatra samo jednom teritorijom.

Dva dana kasnije, optužbama ruskog glavnog sanitarca Genadija Oniščenka protiv čokoladne komapnije "Rošen" (inače vlasništvo sadasnjeg predsjednika Ukrajine Porošenka) Ruska vlada pokreće sanitarni, komercijalni i ekonomski rat protiv Ukrajine.

Kasnije, u decembru 2013. situacija eskalira u kampanju diplomatskog pritiska, kojim se Janukovič prinuđava da odbije potpisati Sporazum o asocijaciji između Ukrajine i EU.

Vojna dejstva, kao što sam spomenuo, započela su 20. februara. Ovaj datum je i ugraviran na medalje, iskovane po nalogu Ministarstva obrane Rusije, a koje se dele zaslužnima, kako piše na medalji, "Za povratak Krima. 20 februar - 18 mart 2014".

Novi ideološki koncept dodatno je razvijen tokom konferencije za novinare, koju je Putin dao 17. aprila 2014 Po prvi put u istoriji Rusije (ovo naglašavam, jer se zaista radi o istorjiskom događaju), Putin je rekao da ruski narod "poseduje iznimno snažan genetski kod ... to je naš genetski kod pobednika. ..... koji je jedan od naših glavnih konkurentskih preimućstava u današnjem svetu ... Ruski čovek, ili, još šire, čovek ruskog sveta, prvo na šta misli je da postoji neka viša moralna svrha postojanja čoveka, jedno više moralno načelo.“ Jedna od glavnih karakteristika ruskog genetskog koda, prema Putinu, je sposobnost i spremnost Rusa da umru u javnosti. Putin: „samo naš narod, Ruski, mogao je da iznedri slavnu poslovicu.“Pred svijetom je smrt lijepa '" To je već drugo Putinovo obraćanje javnosti na temu ruskog genetskog koda povezanog sa temom neophodnosti žrtvovanja života sopstvenih sunarodnika. Čini se da je po prvi put Putin na ovu temu javno progovorio 23. februara 2012, na Dan sovjetske vojske i ratne mornarice, na predizbornom mitingu u Lužniki, kada je citirao Ljermontova: "Da umirete u blizini Moskve, kao što su i naša braća umirala ! kao što samo mi umirati obećali“.

Nakon konferencije za novinare 17. aprila 2014 ruska propagandna mašinerija je dignuta na novu razinu, a udarni agitpropovci su počeli objašnjavati javnosti značaj onoga što je rečeno od strane rukovodstva. Jedan od tih agitpropovaca, gosn. Mamontov, 29. aprila izavljuje da će se nastupajuci rat biti "rat Rusije protiv ostatka sveta." Sergej Kurguinjan (još jedan od veterana propagandnog rata, koji je radio kao šef propagande za KGB generala Krjučkova, jednog od vodja pokušaj puča u avgustu 1991) objasnio je da je trenutni rat nije Treći nego Četvrti Svetski, jer Treći svetski je bio Hladni rat, koji je okončan u ranim 90-im godinama. Još jedan propagandist, Sergej Markov, je u članaku u «Moskva Times» 14. maja 2014 objasnio da je cilj rata, koji je pokrenuo Putin, čišćenje na Zapadu: da Rusiji neprijateljski nastrojen anglo-saksonski svijet bude uništen, a prijateljska Kontinentalna Europa da postane saveznik Rusije .

Sedma tačka

Trenutna kampanja od strane Putina, odvija se na tri nivoa, i ima tri cilja.

Prvi nivo: Ukrajina.

Ukrajina će biti Putinova ili je neće biti kao nezavisne i suverene države.

Drugi nivo: stvaranje tzv "ruskog svijeta".

Pod jednim krovom ruske države treba stvoriti ruski univerzum, jer se mora ujediniti najveći razjedinjeni narod na svijetu: Ruski. Ovaj slogan je inače precizna reprodukcija nacističke propagandne parole iz 1930-ih, tokom priprema Njemačke za otvranje Drugog svjetskog rata. Sličanu parolu je svojevremeno koristio i Slobodan Milošević, kada je pokušavao da stvori tzv. Veliku Srbiju. U planirani "Ruski Svet" su uključene četiri kategorije ljudi:

Prva: etnički Rusi, bez obzira na to gdje žive;

Druga: svi koji govore ruski, bez obzira na njihovu nacionalnost;

Treća: svi, koji su ikada živeli na području SSSR-a i njihovi potomci;

Četvrta: svi, koji su ikada živeli na području Ruskog Carstva i njihovi potomci

Koncept "Ruskog svijeta" nije fantazija, koju su smisli ekscentričnih čudaci. To je javna i otvorena državna politika. Državna Duma Rusije je proglasila ovom konceptu odgovrajući zakon o sunarodnicima, u kom je istovremeno zapisan pravni okvir za njihov zastitu u inostranstvu, korišćenjem vojske. Uz taj, donesen je i zakon, koji legitimiše upotrebu ruske vojske u intervencijama izvan granica Rusije.

Treći nivo: Zapad.

Zapadni Savez je potrebno pocijepati i podijeliti u dva tabora: anglo-saksonski i kontinentalni. Saglasno ovom konceptu, anglo-saksonski svijet uključuje SAD, Veliku Britaniju, kao i tzv. „frontovske države“, a ovaj termin je očito posuđen iz vremena borbe protiv apartheida u Južnoj Africi. U Putinovom konceptu, „frontovske države" su Poljska i tri baltičke zemlje. Taj dio zapadne alijanse treba biti slomljen. Preostali deo "Kontinentalne Evrope" ili treba da zauzme neutralnu poziciju u odnosu na Putina i njegovu Rusiji ili čak možda da postane Putinov saveznik.

Osma tačka – karakter ovog rata: nekonvencionalni rat.

Iz više uglova posmatrano, ovaj rat je nova vrsta rata, sa novim metodama ratovanja, ili starim metoda ratovanja odevenim u novo ruho. Za definisanje fenomena novog rata možemo koristiti različite pojmove, kao što su hibridni rat, nestandardni rat, nekonvencionalni rat. Jedna od centralnih karakteristika ovog rata je istovremena primena svih metoda i tehnologija, u kombinaciji korištenja tehnologije tvrde i meke moći.

Među metodama i tehnologijama, koje Putin koristi, treba pomenuti one, koje je agresor, kao što se može vidjeti, doveo do savšenstva:

- Obavještajni i kontra-obavještajni rat;

- Informacioni, dezinformacioni i propagandni rat, danas jedno od najmoćnijih borbenih sredstava;

- Cyber-rat;

- široka upotreba specijalnih jedinica;

- široka upotreba nevladinih aktera (biznismeni, nevladine i vjerska organizacije, kriminalci) koji djeluju relativno samostalno, ali svi u okviru zadate priče, pritom centralizovno vođeni i konstrolisani;

- široko korištenje subverzivnih aktivnosti;

- široko korištenje terorističkih taktika (uključujući korištenje žena i djece kao živih štitova, kad se napadaju vojni i civilni ciljevi);

- energetski rat;

- privredni rat, uključujući trgovinske, sanitarne, financijske i druge instrumenate;

- dizanje korupcije na vhunski nivo, što se pretvorilo u otvoreno kupovanje političkih i vojnih elita u zemljama, koje je agresor proglasio za svoj cilj. Primjer takve zemlje je, osobito, Ukrajina;

- "Peta kolona" u Ukrajini i drugim post-sovjetskim državama,a takođe i na Zapadu, posebno u europskim zemljama;

- Tzv. Putintern, Putinova Internationala, skupina raznolikih političkih stranaka i političara u cijelom svijetu, koji, svako iz svog razloga, štite i podržavaju Putina a koje on takodje podržava.

Jedno od najvažnijih zapažanja, koja se tiču Putinovog rata, je razvodnjavanje sve do potpunog isčezavanja linija fronta – jasno vidivih vojnih ili političkih graničnih linija. Nema više nikakvih pravila, linija fronta može prolaziti bilo kuda, unutar bilo koje države. I to je, vjerovatno, glavna karakteristika novog, nekonvencionalnog, Četvrtog svjetskog rata.

Deveta tačka – neophodnost posjedovanja strategije odbrane

Kakav bi odgovor trebalo dati na vodjenje nekonvencionalnog rata ? Krajnje je vrijeme za stvaranje i razvijanje odbrambene strategije. Bez takve strategije je teško postići rezultat.

Prije i iznad svega: moramo napokon shvatiti i prihvatiti da se nalazimo u ratu. Ovo nit je šala, nit slučajnost, niti greška, niti ružan san. Kako god da okrenete, šta god da o tome mislite: Ovo je rat. I, kao u svakom ratu, moguće je izgubiti ili pobijediti. I naravno: svako, kao i uvijek, ima pravo da odluči, dal će da se bori il da kapitulira.

Drugo, morate razumjeti suštinu problema protivnika, kakav je agresivni Putin režim. Ovaj rezim je agresivan kako na domaćem terenu: prema sopstvenom narodu, prema nacionalnom pokretu čečenskog naroda, prema demokratskoj opoziciji, prema biznisu, takjo je agresivan i izvan zemlje: prema Gruziji, prema Ukrajini, u odnosu na baltičke države, prema drugim zemljama. Nažalost, ovaj rezim je u posljednje vrijeme znatno ojačan zahvaljujući pobjedama u Ukrajini, što mu je obezbijedilo ozbiljnu potporu velikog dela ruskog stanovništva. Time sada imamo problem ne samo s vladajućim režimom, negi i sa velikim dijelom ruskog društva, s tendencijom revanšizama, a sve sa ciljem revizije postojećeg svjetskog poretka. To je ono, što treba shvatiti.

Treće, moramo priznati potrebu stvaranja srednjoročne i dugoročne strategije, poput Vilsonovih "Četrnaest tačaka" iz vremena Prvog svjetskog rata, u Atlantske povelje iz vremena Drugog svjetskog rata, Čerčiulova Fultonskog govora i Trumanove doktrine iz vremena Hladnog rata. To je nužno kako bi de definisali dugoročni ciljevi i spoznali centralni instrumenti, potrebne za njihivo ostvarivanje.

Četvrto, potrebno je da prepozanamo greške, koje smo već počinili.

Peto, potrebno je da se sporazumemo o srednje-i dugoročnim ciljevima ove strategije odbrane. Odgovarajući nacrt već postoji. Trenutno se razsmatra i obrađuju. Time bi smo učinili prvi korak. Prvi, ne poslednji.

Deseta tačka

O detaljima strategijie odbrane trenutno ne možemo govorti. No, neki ključni elementi mogu biti pomenuti.

Prije svega, u vojnoj sferi je prilično očito da ne možemo odnijeti pobjedu u ratu bez prilagođavanja postojeće vojne doktrine novoj stvarnosti. "Soft"-metode uticaja su za svaku pohvalu, ali one same po sebi ne mogu zaustaviti agresivne aktivnosti. U novom, tzv. "hibridnom" ratu tradicionalne, konvencionalne metode ratovanja nisu uvijek dovoljno učinkovite.

Drugo, jedno od najmoćnijih oružja sadašnje agresije je informacioni, dezinformacioni i propagandni rat. Jedni poslije drugih, građani niza zemalja postaju žrtve ovog propagandnog rata. Prva žrtva bio je značajan deo stanovništva u Rusiji, a zatim dio stanovništva Ukrajine, onda stanovnici nekih drugih zemalja, uključujući i zemlje zapadne Europe. Pružanje otpora na ovom terenu je iznimno osjetljiva tema, jer je teško odrediti odrudja odbrane a istovremeno zadržati integritet i najdragoceniju slobodu. slobodu govora i slobodu informacija. Neophodno je stoga napraviti špagat: razviti tehnologiju očuvanje ove slobode i istovrenemo postaviti prepreke neograničenom propagandnom ratu, iznimno najopasnijem oružju današnjice.

U međunarodnom pravu treba iznova definisati šta je to agresija. Sada postoji definicija agresije, koju je usvojila Generalna Skupština UN-a 1974. Novi, današnji oblici ratovanja jasno zahtevaju izmene i dopune ove definicije. Godine 1939, kada je Sovjetski Savez napao Finsku, Liga naroda je poslije 2 nedjelje debate o tom pitanju donela odluku da isključiti agresora iz Lige naroda. Danas, 75 godina kasnije, agresor je izvršio dva javna i otvorena napad na dvije nezavisne države Gruziju i Ukrajinu, oduzeo prvoj 20% teritorije, od druge ukrao celi Krim, što se prije 75 godina Finskoj desilo nije. Ali danas, na svoju sramotu, svjetska organizacija ćuti. Pitanje je šta se može učiniti s agresorom u novim, današnjim usliovima. Jedna od ideja je da se napravi novi dokument, nešto poput Helsinškog akta 2, koji bi potvrdio nepovredivost granica u Europi, a koji bi morao biti potpisan od strane svih evropskih država, uključujući i ruske vlasti - bilo sadašnje, bilo buduće.

Politička sfera. Teorija demokratije tvrdi da da demokratske države ne vrše agresiju jedna na drugu. Međunarodna praksa u celini to potvrđuje. Iz toga sledi, da je strateški stabilno rešenje moguće samo ako Rusiju pretvorimo u demokratsu državu, bez obzira na to, koliko dugo će taj proces trajati. I samo to može biti strateško rešenje aktualne krize i jedini način da se okončaju svi ovi ratovi – od rusko-ukrajinskog do Četvrtog sveskog. U određenoj mjeri, sličan problem je postojao u obliku nemačkog problema tokom Drugog svjetskog rata. Stoga ne zaboravite: nema garancije da neće započeti novi rat, pažljivije pripremljen nego onda, s većim brojem žrtava i još više krvoprolića, ako Rusija prije ili kasnije ne postane demokratska zemlja. Tek tada možemo garantovati više ili manje stabilno stanje, više ili manje trajni mir u Europi, koja bi postala cjelovita, slobodna, demokratska, živela u miru sa svim svojim zemljama- članicama i svim svojim susjedima.

(Autor je bio Putinov savjetnik za makroekonomsku politiku 2000-2005. i poslanik Dume. Tekst je preuzet sa njegovog bloga i predstavlja djelove govora koji je održao kao gost na zasijedanju Parlamentarne skupstine NATO.)

Prevod: Mirko Vuletić

Galerija

( Andrej Ilarionov )