Početak propasti Evrope

28. jun 1914. - 28. jun 2014.

Teško da u istoriji čovječanstva postoji dramatičniji i besmisleniji period od onog koji je začet izbijanjem Prvog svjetskog rata. Dramatika i besmislenost očituje se u naglom ubrzavanju istorije, nevjerovatnim tehnološkim napretkom, koji je oslobađao ali i "kvario" čovjeka. Podsjetimo se da je negdje početkom XX vijeka na ovoj našoj planeti živjelo tek milijardu i 750 miliona stanovnika (koji su mogli računati na prosječan ljudski vijek od 45 godina), da je tehnološki razvoj dostigao takav nivo da je rat bio moguć na čitavoj zemaljskoj kugli. Istorija čovječanstva je prepuna ratova, ali jedino čovjek XX vijeka ima u svom pamćenju "svjetski rat", jer je razvoj tehnologije i komunikacije omogućio da bude prisutan na svakoj tački Zemljine kugle.

Politike i ideologije, više nego ikada ranije, ulaze u njegov svakodnevni život. Rat više nije obaveza samo plaćenih, angažovanih ili mobilisanih vojnika, već čitavog stanovništva od radnika u fabrici do vojnika na frontu. Ratove više ne rješava jedna ili više bitaka, već ekonomska i privredna moć, koja obezbjeđuje premoć na frontu, nacionalna ili ideološka kohezija društva, spremnost i sposobnost ljudi da se bore za proklamovane ideale. Sukobi, počev od XX vijeka, postaju toliko međuzavisni, da je jedino u ovom vijeku začet proces stvaranja kolektivnih organa bezbjednosti na nivou čitave zemaljske kugle. S ovim vijekom se završava istorijski hod velikih carstava koja su do tada ispisivala stranice svjetske istorije.

Prvi svjetski rat je mogao izbiti i 1901. ili 1903. i svake naredne godine. To što je izbio "tek" 1914, samo je potvrda da je "već podijeljeni " svijet tek tada bio "spreman" za novu ratnu avanturu. Povod za rat su bili pucnji Gavrila Principa u austro-ugarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda. Tada se takav čin kvalifikovao kao "atentat iz patriotsko-oslobodilačkih"pobuda. Danas bi se tako nešto kvalifikovalo kao brutalni "teroristički čin". U svakom slučaju, ovo će biti jedinstven primjer u kojem će pojedinačni događaj postati povodom svjetskog sukoba.

Početkom XX vijeka izgledalo je da sudbina planete leži tamo gdje i svih predhodnih vjekova: u kancelarijama Evrope. Evropa je i dalje bila centar političkog svijeta, a njenim metropolama se tradicionalno odlučivalo o većem dijelu čovječanstva. Moćnim metropolama Londonu , Parizu i Petrogradu, od vremena ujedinjenja Njemačke i Italije pridružili su se Berlin i Rim. Kasnije će se moć preseliti u Vašington i Moskvu. SAD su pri kraju XIX vijeka industrijskom i poljoprivrednom ekspanzijom jasno nagovještavale da će u budućnosti biti aktivni sudionik u raspodjeli svjetske moći, dok je Rusija tradicionalno bila strateški partner ili protivnik evropskih sila u ključnim događanjima preraspodjele moći tokom čitavog XIX vijeka. Nekada moćno Osmansko carstvo, početkom XX vijeka održavalo se samo na suprostavljenosti velikih sila, dok se na dalekom istoku od kraja XIX vijeka javlja Japan, kao još jedina zemlja dalekog istoka koja je prošla industrijsku revoluciju i postala imperijalistička sila, koja će igrati važnu ulogu u političkim događanjima XX vijeka. Iz navedenih metropola je uglavnom kontrolisan najveći dio svjetskog bogatstva, posredstvom monopola na ogromnim kolonijalnim prostranstvima. Kada je Njemačka, kao "nova sila" krenula u preraspodjelu "već podijeljenog svijeta", nastao je lom sličan onom ulasku slona u staklenu radnju. Evropa se suočila sa novom vrstom ratnog sukoba.

Praksu potpisivanja mira poslije jedne bitke, prekinuli su još Rusi u ratu s Napoleonom. Rat više nije odlučivala jedna bitka već ekonomski i privredni potencijal zaraćene strane. Od brzine i načina snadbijevanja vojnika na frontu iz pozadine, sposobnosti da se mirnodopska proizvodnja preorijentiše u ratnu, zavisila je i vojna sposobnost jednog društva. Rat postaje "totalan" jer zahvata sve strukture stanovništva, kako one koje neposredno na frontu učestvuju u ratnim operacijama, tako i one u pozadini koje rade u fabrikama na uvećavanju vojnih efektiva i brinu o snadbijevanju trupa oružjem, hranom i municijom. Opšta mobilizacija stanovništva postaće uobičajeni način angažovanja . Uz kopno i more, kao tradicionalna poprišta ratnih okršaja, razvoj avio-industrije prenijeće ratne operacije i u vazduh. Avioni, helikopteri i baloni počeće masovnije da se upotrebljavaju u ratnim operacijama. Iz aviona i cepelina će se ispuštati bombe na nezaštićene gradove, bojni otrovi će prvi put biti upotrijebljeni u cilju uništavanja neprijatelja, torpedima će biti napadani vojni i civilni brodovi.

Kako je ovo izgledalo u svakodnevnom životu svjedoči anegdota iz rata sa Cetinja. Naime, iz austro-ugarskih aviona bacane su bombe na nezaštićeno stanovništvo. Na naredbu vlasti da se sklone kada čuju avione, Cetinjani su odgovarali : "Niko se moj nije sakrivao, pa neću ni ja". Rat će dodatno podstaći razvoj tehnologija, a cjelokupan prostor u svim njegovim dimenzijama (podmorje, voda, kopno i vazduh) postaje poprište sukoba i borbi za prevlast. Rat postaje "svjetska " pojava ne samo u smislu što zahvata zemlje sa svih strana svijeta, već što po svojim posrednim ili neposrednim posljedicama nijedan dio čovječanstva ne ostavlja netaknutim. Spomenimo samo da će rat rat uzrokovati i promjene, kojih danas skoro da nijesmo svjesni. Tako će masovni odlazak žena u fabrike, na mjesto muževa i sinova koji su bili u rovovima na frontu, dovesti do toga da one prvi put masovnije počnu nositi pantalone. Paradoks je tim veći što se čitav proces emancipacije žena može dovesti u vezu sa pojavom "totalnog" rata, odnosno sukoba koji više nije samo stvar muškog dijela populacije, već čitavog stanovništva.

Ulazak SAD u rat 1917. godine na strani sila Antante bio je presudan za pobjedu saveznika, ali i za spas američkih kredita kojim je finansiran rat. Od tada će SAD biti aktivni sudionik "evropske" politike i posredni dokaz njenog sloma... Naime, pošto će rezultati Prvog svjetskog rata biti uzročnikom Drugog, to će se poslije ovoga rata centar svjetske moći prvi put izmjestiti iz Evrope. Sada će se o svemu pitati Vašington i Moskva, dok je Evropi ostavljeno istorijsko iskustvo sopstvene propasti iz kojeg će se roditi ideja o EU.

U svakom slučaju, ostatak 2014. će proteći u obilježavanju stogodišnjice prvog ratnog sukoba koji je zahvatilo čitav svijet. Ljudski gubici i materijalne štete su se počele mjeriti milijardama i milionima, a očaj i beznađe na kraju ovoga rata je moguće razumjeti samo kroz posljedice koje će iza sebe ostaviti nova (totalitarna) društva koja se smatraju direknim proizvodima ovoga ratnoga sukoba…

Gdje je Crna Gora u svemu tome? Kao jedinoj članici Antante (uz Rusiju) onemogućeno joj je prisutstvo na Mirovnoj konferenciji. Iz rata je izašla bez države za koju nije bilo mjesta u novom evropskom projektu, koji je kreirala Francuska. Kao "žrtva" globalnih procesa nema mnogo šta obilježavati, već se samo prisjećati traumatičnih dionica svoje istorije. Ali da bi se ostalo “u trendu", već su osnovani odbori (po partijskom ključu) za organizovanje naučnih skupova. Jedino se na taj način mogu obezbijediti neophodna sredstva. U međuvremenu je Podgorička skupština i za njih postala upitna?

( Šerbo Rastoder )