Povijest o crnom mercedesu i pandi

Oh Lord, won't you buy me a Mercedes Benz?/ My friends all drive Porsches, I must make amends. /Worked hard all my lifetime, no help from my friends, / So Lord, won’t you buy me a Mercedes Benz?, Janis Joplin, Mercedes Benz, Pearl (Columbia, 1971.)

U međuvremenu sam riješio da batalim arhitektonsku kritiku - ne mogu više, života mi - gubim polako svaku nadu da će mi arhitektonska kritika jednoga dana dovesti velikog crnog mercedesa franko pred kuću (preferiram CL klasu - ili barem C klasu - ne pristajem ni na što ispod C klase).

Crni mercedes je vrlo ubjedljiv argument u svim raspravama - pogotovo u raspravama koje se tiču kvaliteta u arhitekturi - a trenutno je i vrlo ubjedljivo mjerilo opšteg uspjeha u CG - bojim se i šire - mada u Hrvatskoj, na primjer, arhitekti kojima dobro ide preferiraju kud i kamo sofisticiranije audije - klase A5 ili A6 - više od toga bi se smatralo za vulgarno slavljenje vlastite moći - a što se tiče boje, crna boja nikako nije opcija, popularne su vesele boje: pistacio-zelena ili tzv. pale blue - i magenta, naravno - za nježne arhitektice i pripadnike/pripadnice časnog LGBT dijela arhitektonske populacije.

Da li ste u stanju da zamislite moju pandicu, 1991. godište - koja se 23 duga i žarka ljeta peče na surovom suncu i koja se 23 duge i hladne zime smrzava i odmrzava (pa je danas vrlo teško ustanoviti kojom je farbom originalno bila farbana) - u raspravi sa velikim i moćnim, najnovijim crnim mercedesom CL klase.

Crni mercedes CL klase kaže da je Atlas Centar ne samo najvelelepniji, nego i najznačajniji arhitektonski objekat podignut u posljednjih 10 godina na tlu CG - a stara pandica - neke depresivno-mračno-sivo-zelene boje - kaže da je Atlas Centar degutantno arhitektonsko ruglo koje nagoni suze na oči - posebno na nebesko-plave oči.

Ko je u pravu?

Vi presudite.

Uostalom, sumnjam da je u ovom trenutku među vama, najdraži moji čitaoci, više od troje istinskih zaljubljenika u arhitekturu koji, nažalost, nemaju para da skoknu na par dana do Venecije - na Bijenale - na XIV Međunarodnu izložbu arhitekture - a ipak su životno zainteresovani za postavku Kraljevine Belgije na Bijenalu, na primjer - ili pak za postavku Matuške Rusije.

Dakle, riješio sam da batalim arhitektonsku kritiku i da se posvetim karijeri dramskog pisca - pisanje je pisanje, u suštini - o čemu pišeš i u kojoj formi nije od neke presudne važnosti - isto kao što u domenu arhitektonskog kvaliteta nije od neke presudne važnosti gradiš li šupu iza kuće ili pak neboder od 50 ili 150 spratova na najprominentnijoj gradskoj lokaciji - nasred Trga Republike (Države?) u Podgorici, na primjer - kvalitet je kvalitet, uz uslov da je kvalitet dosegnut, naravno - mada ti ta šupa iza kuće neće dovesti novi crni mercedes CL klase franko pred kuću, druže moj, pa makar se ta tvoja šupa pojavila i na naslovnoj strani Orisa - a neboder bi mogao, makar to bio i najružniji neboder ikada.

Mojoj odluci - konačnoj i neopozivoj - da se posvetim dramskoj umjetnosti, predhodila je vijest da je Janko - Volite li patišpanj? - Ljumović, direktor CNP, raspisao Konkurs za nagradu CNP za savremeni domaći tekst neafirmisanih autora Skroz nova drama.

Kladio bih se da se dobri Janko mnogo namučio oko ovoga ’Skroz nova drama’ - a moglo je i bez toga, ako mene pitate - čudno je i da pominje ’savremeni domaći tekst neafirmisanih autora’ - znači li to da na konkursu mogu da učestvuju samo domaće neafirmisane autorske momčadi?

Kako bilo, odlučio sam da pokupim tih 2.000 eura, koliko je obećao dobri Janko - i to sam (samo sam) - bez tima (Biljana Srbljanović je u žiriju - a ta gospođa ipak zna ponešto o skroz novim dramama, kladio bih se na nju).

Elem, u ona davna i sretna vremena, kad sam studirao arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu - peta godina - par godina prije bombardovanja - ili pak par godina poslije bombardovanja - teško je razlučiti, davno je to bilo - ozbiljno sam se bavio mišlju da napišem dramu - vjerovali ili ne.

A onda se desilo da sam morao usput da odradim i nekakav nevjerovatan predmet koji je bio naslovljen UPP - Urbanističko i prostorno planiranje.

Prvo su nas podijelili po salama, tj. po asistentima, a onda su nas asistenti podijelili u grupe - po šestoro - i svaki član grupe je dobio zadatak da ’glumi’ jednog od aktera u odlučivanju o svrsishodnosti izgradnje nekakvog objekta - pozorišta, konkretno, u našem slučaju - na jednoj od 10 ponuđenih lokacija na Paliluli.

AF BG, M5.1 Studio Arhitektura, Arhitektura za pojesti, Radna maketa, student: Kristina Vuković, nastavnik: Đorđe Stojanović, Foto: Milan Katić

Imali smo arhitektu - arhitekticu, pardon - zatim urbanistu - odnosno predstavnika Urbanističkog zavoda Beograda, predstavnicu Jugoslovenskog dramskog pozorišta, predstavnika Grada Beograda, predstavnicu Opštine Palilula - i predstavnika lokalne samouprave - što je bila najmanje zahtjevna uloga - koju sam ja odmah pokupio, naravno - jer sam bio najstariji (i najpametniji).

I krenuli smo polako u akciju - da bi svake naredne nedjelje, tj. petka, tj. svakih sljedećih vježbi - otpadao po jedan član naše grupe, tj. našeg ’radnog tela’ - što će reći da su drugari nalazili načina da se ufuraju u prosperitetne grupe po drugim salama - naša grupa nije bila ni najmanje prosperitetna - u grupe u kojima je bilo dovoljno ufuranih društveno političkih radnika voljnih da odrade kompletan posao bez asistencija sa strane - a uz to i vojnih da upišu drugare sa strane koji nisu radili ništa.

Na kraju su svi iz moje grupe otišli kojekude - pa sam morao da postavim logično pitanje asistentu Đuki - Đuka, brate, šta sada da radim, sada kada sam ostao sasvim sam? Mislim da je jedna džentlmenska šestica u moju korist najjednostavniji izlaz iz ove naše male krize, zar ne?

Nema šestice za dž! - posjekao je Đuka - Moraš sam da uradiš grupu da bi se desila šestica! Šališ li se Đuka? Da uradim grupu sasvim sam? Uostalom, to je oksimoron! Kako neko sam da uradi celu grupu? Ceo tim boluje od stomačnog gripa, na primer, svi boluju osim golmana - i šta sad, golman mora sam da igra protiv celog protivničkog tima?

Nisam imao komp - da bi zlo bilo veće - a trebalo je nalupetati barem 30 strana nekakvog teksta do sljedećeg petka - prvo rukom! - a onda sve to lijepo prekucati u računarskoj sali, gore na tavanu.

U sljedeći četvrtak na petak veče, noć pred predaju elaborata, zadesio sam se u nečijem stanu, na 3 minuta od faksa - ne sjećam se više kako sam se tamo zadesio, ali se sjećam da sam se probudio u tom stanu tačno u 03 13 AM - strašno svjež i strašno napaljen - i da sam sjeo za neki komp - i da sam počeo da pišem elaborat za UPP - odnosno dramu - tročinku - sa šest likova.

U početku nije išlo - a onda su se pojavili Branislav Nušić i William Shakespeare - Branislav je sjeo sa moje lijeve strane, William je sjeo sa desne - i bukvalno su mi izdiktirali čitavu dramu - pravo u komp.

Na kraju - negdje oko 07 53 AM - 7 minuta prije predaje drame - meni je pripala čast da nalijepim naslov drami: Chances Are (we’re gonna leave now/ Sorry for the victim now/ Although my days are filled with sorrow/ I see here, a bright tomorrow).

I što da vam kažem - pozdravio sam se lijepo sa bratom Nušićem i bratom Shakespeareom - zahvalio sam im do neba, rukovali smo se i izljubili - a Đuka je rekao da u mom radu (drami) ne postoji, nažalost, niti jedan jedini UPP element - koji bi svakako morao da postoji - ali da će mi ipak dati šesticu - da mi mora dati tu prokletu šesticu - jer se nikada u životu nije toliko zabavljao čitajući studentski rad itd.

Poslije je Đuka nosio tu moju dramu Goranu Markoviću - kod Markovića su se u to vrijeme slivali svi suludi tekstovi - čak mi je nudio da se priključim nekakvom amaterskom pozorištu u Šapcu koje je vodio - ali sam ipak zahvalio bratu Đuki na ukazanoj časti.

Hoću da kažem da se u to vrijeme na AF BG osjećao nekakav nevjerovatno pozitivan flow - bez obzira na Slobodana Miloševića i sve ostalo - i da se taj isti flow osjeća i sada, još jače - bez obzira na Aleksandra Vučića i sve ostalo.

Ako mi ne vjerujete - ovjerite ilustraciju - i ne osjeća taj flow svako - nije ga lako osjetiti, ne budite ludi, osjećaju ga samo sestre i braća. Na AF PG ne postoji nikakav flow - nikada nije ni postojao, nažalost.

Na AF PG imate Radovića i Rifata - koji su zaključali flow u podrum - i postavili bitches da čuvaju teška željezna vrata.

A ispred PG AF je odnedavno parkiran i taj veliki crni mercedes... o tom mercedesu u narednom broju.

Galerija

( Borislav Vukićević )