Ljudine i ženturače

Nešto opako i zloslutno događa se u Crnoj Gori, već godinama. Polako se umnožava, zgušnjava, materijalizuje. Iz arhaičnih vremena ostalo je, izraženo u jeziku, potcjenjivanje i potiranje žene. Superlativ za muškarca je ljudina, a za ženu čojek-žena. Pogrdno za muškarca je ženkulica, a za ženu ženturača ili ženetina. Upravo se kroz jezik i ponovnu sve češću upotrebu ovih arhaičnih stereotipa prema ženama vidi da se odvijaju opasni retrogradni procesi. Primitivizam, bezobzirnost, nasilje se umnožavaju, zgušnjavaju, materijalizuju. Posebno prema ženama. A podržani državnim medijima, izjavama zvaničnika i njihovih omiljenih privrednika, novinara, portparola.

Iako u kolektivnom iskustvu postoji svijest da je žena odlučujuća za opstanak porodice: „Kuća ne leži na zemlji, nego na ženi“. Potvrđuje se to stalno, žene su te koje više rade, više trpe (duraju), više izdrže. A mnogo rjeđe uzrokuju raspad porodice, firme, institucije. Ne rizikuju, rade u prilog života i budućnosti. Gdje god su velike obaveze, lošiji opšti uslovi, manje plate - po pravilu je više žena. A manje ih je gdje se odlučuje, gdje se vlada, dobro zarađuje. Nije samo u Crnoj Gori tako, daleko je Skandinavija.

Ali, u Crnoj Gori imamo na djelu sistematski progon žena. Gdje se u Crnoj Gori diže glas protiv nezakonja, korupcije, nasilja, žena je sve više. Neke žene u Crnoj Gori su stvorile ili odlučujuće učestvovale u stvaranju važnih institucija civilnog društva, novina, firmi, političkih partija, neformalnih pokreta.

Monitor ne bi bio to što je bez Milke Tadić-Mijović, Sigurna ženska kuća bez Ljiljane Raičević, MANS bez Vanje Ćalović, Anima bez Ljupke Kovačević i Ervine Dabižinović, sindikat bez Senke Rastoder, Pozitivna bez Azre Jasavić; CKB su stvorile Milka Ljumović i Bose Sjekloća - Tatar, Dragica Drekalović je nezamjenjiv poslenik u turizmu... A šta je sa onima na čijem radu i požrtvovanju opstaju sistemi zdravstva i školstva, sve siromašniji porodični budžeti ii sve krhkiji socijalni mir? Sa onima koje se nijesu predale kad su ostajale bez plata, a onda i radnih mjesta, već osmišljavale način za opstanak porodice. Žene rijetko očekuju priznanje, a kao društvo im ga škrto i ukazujemo. Ali, zato su sve češće i sve surovije kažnjavane. Za profesionalnost, odlučnost, hrabrost, za javno iznošenje stavova i upornih zahtjeva da se primjenjuje zakon i odgovara za njegovo kršenje.

Toliko je tragičnih podjela doživjela Crna Gora u posljednjih stotinu godina. Podjela istorijskih, ideoloških, socijalnih, tranzicijskih, političkih, svakojakih. Izgleda da nas je sve to oslabilo u samom biću. I kao pojedince i društvo. Postajemo organizam koji pati od autoimune bolesti. Prepoznajući kao neprijatelja sopstvene vitalne djelove. Kad neko ima tešku autoimunu bolest lupus, održavaju ga u životu tako što se lijekovima se blokira destruktivno usmjerena reakcija organizma.

Neki djelovi državnog organizma su tako prepoznali žene kao glavnu prijetnju Crnoj Gori. Sve više žena je obuhvaćeno ovom autoimunom reakcijom. Doduše, poređenje sa lupusom nije do kraja odgovarajuće. Jer, ovdje se jedan mali broj ljudi samoproglašava Crnom Gorom, a svoje političke, ekonomske i lične interese državnim prioritetima. Tako se posustala zajednica dvostruko iscrpljuje. Umjesto ljekovitog ukazivanja na uzroke slabosti i opasnosti, djelovanje se okreće na autodestrukciju, na ubijanje vitalnih organa. Žigošu, progone, optužuju, kaljaju i kažnjavaju žene. Ženetine, ženturače, izopačene, azgine, bandoglave, bestidne... Bogata je leksika kad treba žene ocrniti. Tamo neke, tamonje. I stati kao ljudina da se odbrani svoja porodica, žena, kći, majka, sestra? Kakve ljudine, tu oko nas, po Crnoj Gori. Beskompromisni borci protiv ženetina, ženturača, kastiganica, bestidnica.

Ipak, postoji nešto nelogično u toj borbi istaknutih junačina protiv ženetina. Junačine su sve nervoznije i traže pomoć i zaštitu institucija. Uostalom institucije su, pretežno, njihove. A mi ženetine, ženturače, djevojčure, kastiganice itd. nastojimo da pomognemo institucijama. Da oporavimo imunološki sistem društva u Crnoj Gori. Da ozdravimo i preporodimo Crnu Goru. Time ćemo spasti i junačine, od njih samih. Ako ikada to shvate.

( Jelisava Kalezić )