Feminizam za ponavljače/ice

Novi, skoro pa plimni val mizoginije koji je ovog mjeseca u elementarnoj “društvenoj nepogodi” zapljusnuo Crnu Goru, natjerao me je da u lokalnom kontekstu formulišem par teza koje mi se čini da ne smijemo gubiti iz vida kada nastojimo da razumijemo društvo u kom živimo i položaj žena u njemu. Iako postoji nebrojeno tekstova koji u popularnoj formi na taksativan način izlažu “suštinu” feminizma ili najčešće zablude u vezi sa njim, i ma koliko ograničena i u neku ruku dezinformišuća ova forma bila, vjerujem da po ko zna koji put treba ponovo reći sledeće:

Feminizam nije partikularna ideologija.

Da nije toliko česta, predrasuda da se feminizam zalaže za supremaciju žena i da predstavlja teorijski uvod za realizaciju matrijarhata, bila bi uistinu smiješna. Ali nekako nije smiješno to što je u našoj sredini na temelju namjernog neznanja feminizam i dalje predstavljen kao zlurada sukuba, bauk što bez grudnjaka, dlakavih nogu i neobrijanih pazuha sa nožem među zubima nastoji da istrijebi neistomišljenike/ce i zavede diktaturu ideološki podobnih žena u kojoj će samo njima biti priznata prava i slobode, te da će “pripadnice ljepšeg pola” biti i de jure i de facto “zaštićene kao bijeli medvjedi” (namjerno koristim ove retardirajuće sintagme tako srcu prirasle ovdašnjim novinarima i drugim javnim djelatnicima). Dakle – ne, feminizam se ne zalaže za vladavinu žena koje će na povodcima šetati muškarce kao Bodler aligatora ulicama Pariza. Naprotiv, feminizam se zalaže za društvo u kom rod neće predstavljati vrijednosnu kategoriju, što je temeljna pretpostavka ravnopravnosti.

“Feminizam je mrtav – živjeli feminizmi!”

Ova teza Marine Blagojević jezgrovito iskazuje konceptualnu i ideološku otvorenost feminizma. On ne umišlja da govori u ime svih žena, niti je konsenzus tri i po milijarde njih uslov njegovog opstanka. Najmoćnije patrijarhalne Bastilje možemo sresti upravo među našim majkama, sestrama, kćerima… To je duga i kompleksna priča. Feminizam ne predstavlja jedinstvenu, monolitnu teoriju, iz komada izlivenu tako da paše svakoj i svakom od nas. Patrijarhat ne utiče na isti način na sve. Ne mora iskustvo jedne Čileanke, partizanske kurirke ili sifražetkinje sa kraja devetnaestog vijeka korespondirati sa mojim bivanjem ženom, niti moje bivanje ženom može ili treba biti mjerodavno za jednu Šveđanku, ili za moju unuku. Ali svaki glas je bitan. Slobodni smo, i pozvani ako hoćete, da artikulišemo svoj glas i govorimo u svoje ime. To niko ne može i ne treba da čini za nas. Ovo takođe podrazumijeva da ne postoje samo feministkinje već i feministi, te da je dostojanstvo cjelokupnog ljudskog roda od jednake važnosti za svakoga.

Feminizam nije anti-muški.

Jedan od najstabilnijih stereotipa vezanih za feminizam upravo je taj da on predstavlja muškomrziteljsku ideologiju sračunatu tako da izbije uzde iz mačističkih šaka i zarije im štiklu u predjelu međunožja. Kobno i fatalno, po mogućnosti. Ali ovaj kastracioni strah je bez osnova. Feminizam ne ustaje protiv muškaraca, već protiv patrijarhata i mizogine kulture koja u ženi vidi vječito drugo, od rebra prvostvorenog izvajano, sekundarno i u najboljem slučaju komplementarno biće koje nema vrijednosti po sebi i za sebe, već uvijek u odnosu prema nekome i za nekog drugog. Emancipacijom žena muškarci nemaju što izgubiti, osim ako žene ne smatraju i ne tretiraju kao vlastiti posjed. Slobodni se nemaju čega bojati, robovi prerogativa koje im anatomija i na nju naslonjena kultura osiguravaju – o, da.

Feminizam je i dalje potreban.

Iako je u različitim vremenima tretiran ili kao avangardan ili kao anahron, feminizam nije potrošen i islužen koncept, niti zadatak koji mirne duše možemo staviti ad acta. Po ko zna koji put – ravnopravnost tek treba da se desi. To nije posao koji su dovršile naše bake ili majke, niti onaj koji smijemo ostaviti onima koji dolaze nakon nas.

Neviđeno medijsko iživljavanje koje se ovih dana sručilo na Vanju Ćalović svjedoči ne samo o stepenu bahatosti i bestijalnosti napada usmjerenih na istaknutu protivnicu vlasti, ili stepenu apatičnosti puka čiju je otupjelost moguće probiti tek ovako radikalnim skarednostima. To je istovremeno i jasan i žalostan indikator stepena mizoginije koja vlada u našem društvu jer se ništa slično niti približno ponižavajuće nije desilo niti jednom protivniku režima. Muškarac može biti i ubijen, ali teško da može biti ovako beskrupulozno blaćen jer se i kao neprijatelj uvažava više od žene i njegovo se dostojanstvo ne može dovesti u pitanje na ovakav način.

Ali molim vas, obratimo pažnju i to kako se stalo u odbranu “časti” napadnute aktivistkinje – pozivanjem na “kult žene, kao majke, ćerke, sestre, supruge, jednog veličanstvenog – nedodirljivog bića”. Ograničenost ovakvog diskursa, iz ma koliko plemenitih namjera i poriva dolazio, mora biti prepoznata i on mora biti doveden u pitanje jer pretpostavlja da je empatiju i solidarnost moguće pobuditi jedino ako napadnutu ženu zamislimo kao svoju srodnicu, u relaciji, i to po mogućnosti krvnoj, sa nama, odnosno sa muškarcem kao normativom, istinskim nosiocem humaniteta. Ponavljam, društvo koje misli o ženi prvenstveno na relacioni način – kao o majci, sestri, kćeri, ljubavnici, itd, pokazuje da suštinski ne prepoznaje i ne prihvata ženu kao biće za sebe, kao punopravnu građanku, kao samostalan politički, ekonomski i društveni subjekt. Nesposobnost da se o ženi misli van odnosa sa porodicom i muškarcem svjedoči da je u takvoj društvenoj svijesti ona i dalje biće za drugog koje jedino u relaciji dobija smisao i vrijednost.

Dok god postoji rodni disparitet i dok god određeni rod predstavlja društvenu vrijednost, feminizam će biti politika oslobođenja i ostati nedovršeni zadatak ove civilizacije.

( Paula Petričević )