Vahini Mundijali

Jedan je od šestorice braće. Iz Jablanice. Stariji znaju da je to bila nezaobilazna stanica, nadomak Mostara (zna se: jagnjeća!).

Nedaleko od „ražnja i ćumura”, prije 62 godine (15. oktobar 1952), rodio se Vahid Halilhodžić-Vaha, danas selektor Alžira, kojem treba bod, u četvrtak protiv Rusije, da bi došao do - NIRVANE.

Ni sam ne znam koliko sam upoznao, u minulih pet decenija, velikih i malih asova jugoslovenskih, a i svjetskih (u neuporedivo manjem broju, razmumije se). O mnogima sam pokušavao i da ponešto napišem. Posebno, u prvoj trećini bavljenja ovim zanatom. E, upravo iz tog perioda datiraju i moja prva poznantsva s autentičnom, mostarskom fudbalskom baštom, svih ruža i cvjetova.

Elem, Mostar je dao jednog Muhameda Mujića, jednog Sulejmana-Sulja Repca, jednog Dušana Bajevića, ali jedan je - Vahid Halilhodžić.

Ne trčite! Ne mislim da je Vaha bio bolji, i da je iznad ove „trojice Musketara”. Ali, Vahinom životnom i fudbalskom putu, bar od Hercegovaca, svih vjera i nacija, a tako poznatog imena, malo se ko primakao.

Kao da mu je majka, kad ga na svijet donese (a rekoh, porodila ih je šestoricu), podarila filmsku, a istinitu životnu priču koja je prevelika i za - tri života.

Ova HD Samba je pretijesna da bi „story” bio ispričan. Zato dalje idem „filmskom brzinom”: Jablanica, podmladak Veleža, stažiranje u FK Turbini iz rodne Jablanice. Onda „rođeni”, cijelu deceniju (72-81), Nant pola decenije (81-86) i, konačno, PSŽ - samo sezonu - do 1987. Varljiva statistika kaže da je odigrao preko 350 zvaničnih klupskih utakmica i dao preko 250 golova.

I sada dolazimo do priče o mundijalima. Do prvog Svjetskog prvenstva, kao golgeter stigao je uz dosta peripetija. Našao se na spisku Miljana Miljanića za Španiju '82, ali tamo je bio uglavnom navijač s klupe. Jer, protiv Španije je odigrao 15 minuta, a protiv Hondurasa manje od poluvremena.

Kad su godine prošle, Miljan, već u poznom, a Vaha u zrelom životnom dobu, u jednom od inače prijateljskih razgovora, „čiča” je sada već svom kolegi - treneru, priznao da je u Španiji '82 pogriješio. I kad vi očekujete, da je vrijeme, kažu, najbolji lijek i za fudbalske rane i tegobe, Vaha je, onako hercegovački, mrtvo-hladno, samo prozborio: - Čiča, kasno je sad...

Kad je završio igračku karijeru, Vaha se vratio u svoj Mostar. Vratio se onog dana, te 1987, kad mu je majka umrla. A imao je blanko ugovor da produži u PSŽ-u.

Želio je da bude pri ruci ocu i braći. Onda rat: „ranjavanje”, spržena, ne mala imovina, ali glava na ramenima, a djeca zdrava...

Vaha nikad nije ispričao kako se obreo u Parizu, ali često ponavlja onu jevrejsku: „Imao, pa nemao”.

Djeca rastu, a Vaha uči. Dobija prestižnu francusku trenersku diplomu.

Iz mostarskog košmara i pariske magle ipak se pojavio vidik: odlazi u Maroko, ostaje dvije godine, Raya Casablanca je šampion ('97) i pobjednik afričkog Kupa šampiona.

I sada se opet vraćam na „naslov”: Vaha je u maju 2008. preuzeo Obalu Slonovače. To je, ne zaboravite, vrijeme kad je Didije Drogba počeo da dostiže fudbalske zvijezde. Kvalifikacije za SP 2010. su odmicale, tandem Vaha-Drogba je odlično funkcionisao, i kad je put u Južnu Ameriku bio siguran (februar 2010), Vaha je dobio otkaz, nije, vele, osvojio Kup Afrike.

Poslije burnog povratka na Balkan (a i Hrvatska je, bar geografski, to), Vaha se samouvjerio da se „amo” teško šta mijenja, pogotovo kad je fudbal u pitanju. Otišao je jer njegov život je bio i ostao vezan za majku koja je već tada bila mrtva, a Mamić ga je počastio psovkom.

Od 22. juna 2011. vodi Alžir. I u danu kad je Vahi formalno istekao trogodišnji ugovor - Alžir je pobijedio Koreju (4:2). Sad mu treba bod da stigne do hepienda.

No, kako god se ova fudbalska odiseja Brazila u Alžiru završi, Vahid Halilhodžić-Vaha neće se promijeniti, jer njegova životna i fudbalska filozofija su nepromjenjive: ne daj, ako možeš, nikom ispred sebe.

( Milorad Đurković )