Moralna histerija i hiperprodukcija zabrana

Još jedno pitanje u vezi s aktualnom braniteljskom moralnom histerijom i hiperprodukcijom zabrana zahtijeva dodatno objašnjenje. Svjedočimo, naime, da ono što je sve donedavno bilo normalno i prihvatljivo jednom specifičnom i uskom dijelu populacije sada odjednom postaje krajnje zazorno i neprihvatljivo.

Nastupi beogradskog pjevača Momčila Bajagića Bajage u Hrvatskoj, sve donedavno, nisu bili nikakav problem. Bajaga već godinama redovito nastupa diljem Hrvatske, pa je tako već dvaput nastupio i u Karlovcu, gdje je, odjednom, postao nepoželjan. Štoviše, upravo je on bio među prvim srpskim pjevačima koji su nakon uspostave kulturne suradnje i normalizacije odnosa počeli nastupati u Hrvatskoj.

I ovdje nije samo riječ o Bajagi. Uzmimo samo primjer sulude zabrane ojkavice u Petrinji. Ne samo da ojkavica, kao jedinstven oblik tradicijskog izričaja, koji pripada i hrvatskoj i srpskoj tradiciji, nikad nije bila problem, nego je važnost ojkavice za hrvatsku tradicijsku baštinu potvrđena i njezinim uvrštenjem na respektabilnu UNESCO-vu listu tradicijske baštine. Samoproglašeni čuvari čistoće hrvatske kulture sada odjednom u ojkavici prepoznaju “četnikovanje”.

Po istoj matrici hipersenzibilni branitelji ultimativno su inzistirali na zabranama Frljićevih predstava, koncerta Hladnog piva u Splitu, Noći kazališta, filma “Ministarstvo ljubavi”... Ako uzmemo u obzir recentnu brojnost, učestalost i intenzitet takvih zahtjeva, koji su Damira Grubišu podsjetili na kulturni skvadrizam i rane dane fašizma i nacizma, mogli bismo zaključiti kako ta nesvakidašnja pojava ukazuje na duboke promjene u hrvatskom društvu. Za razliku od drugih postratnih društava, u kojima vrijedi ona izreka kako vrijeme liječi sve, kod nas bismo mogli pomisliti ne samo da vrijeme ne liječi naše ratne rane, nego i da te ratne rane i traume, kako vrijeme prolazi, postaju sve dublje i sve bolnije.

No, riječ je o brzopletom i površnom zaključivanju. Aktualna moralna histerija koja dolazi od strane jednog dijela braniteljskih udruga, koje pokušavaju funkcionirati poput svojevrsne ćudoredne policije, umjetno je izazvana. Ta histerija ima svoj ideološki i politički kontekst i izravan je produkt ciljanog raspirivanja nacionalizma, šovinizma i radikalizma iz vremena kada su HDZ-om upravljali Tomislav Karamarko i Milijan Brkić.

Iako se ta histerija olako pripisuje “braniteljima”, vjerojatnije je kako je ona djelo vrlo uskog kruga aktivista u tim društvima, o čemu svjedoče i informacije s terena.

Riječ je o ljudima koji parazitiraju na stalnom održavanju ratnog stanja, za koje mir nije opcija. Iako je proces normalizacije odnosa sa Srbijom započet odmah nakon okončanja rata, nakon čega je počela normalna komunikacija, gospodarska i pogotovo kulturna razmjena, radikaliziranom dijelu braniteljske kaste i njihovim političkim sponzorima to nije odgovaralo.

Zato je njihov rat ponovno rasplamsan, zato su njihove rane sve svježije, a bol oštrija, i zato je sada odjednom postalo problem i nešto što dosad nikad nije bilo problem.

Zato se Karamarko s razlogom ljuti: njegova retrogradna politika trijumfira, a njega nema nigdje. I zato Plenković ne može biti zadovoljan: ovo je i njegov poraz.

(novilist.hr)

( Denis Romac )