Američki domovi za stare: Kako je smrt postala industrija

Američka industrija njege nemoćnih osoba je eksplodirala tokom posljednjih 15 godina, tako da kompanije sada ubiraju veliki profit od usluge koju velikim dijelom plaćaju poreski obveznici.

„Hafington post“ je u posljednjih pola godine istraživao šta ova transformacija znači za više od milion pacijenata koji odluče da posljednje dane života provedu u domu za palijativno zbrinjavanje umjesto da umru u bolnici. Ispostavilo se da mnogi takvi domovi ugrožavaju zdravlje i bezbjednost pacijenata u cilju povećanja prihoda.

Posljednji dan Evelin Mepls u domu Vitas nije bio ni nalik onome što je njena porodica očekivala kada ju je tu ostavila dva mjeseca ranije.

Kćerka Ketlin Spraj ju je 31. decembra 2011. zatekla u nesvjesnom stanju, kako se bori za vazduh, zakolutanih očiju. Mepls je bila pacijent doma Vitas na Merit Ajlendu, 30 km od kuće u kojoj su njih dvije živjele na istočnoj obali Floride. Niko iz doma nije zvao da upozori porodicu da se stanje žene koju su svi zvali „baka“ znatno pogoršalo, ispričala je Spraj. Odvela je majku u obližnju bolnicu, gdje su je liječili od infekcije krvi. Međutim, umrla je mjesec kasnije.

Više od milion Amerikanaca godišnje umre dok prima usluge palijativnog zbrinjavanja, prema podacima glavne sindikalne organizacije

U domove za palijativno zbrinjavanje (hospices) smještaju se osobe za koje ljekari utvrde da će živjeti još pola godine ili manje. Primarni cilj je, prema sindikalnom udruženju National Hospice and Palliative Care Organization, da pacijentima bude ugodno, sa fokusom „na poboljšanju kvaliteta preostalog života“, piše „Hafington post“.

Međutim, Evelinina porodica tvrdi da ona nije tamo pripadala i u tužbi je navela da je smještena u Vitas samo da bi kompanija naplatila što više od Medikera (Medicare), državnog fonda za zdravstveno osiguranje.

Kompanija ih je dovela u zabludu povodom svrhe boravka u domu - naglašavajući koristi poput kućne njege i besplatnih ljekova, ne objasnivši da takve ustanove ne nude terapije koje poboljšavaju zdravstveno stanje, tvrdi njen unuk Dejvid Dan.

„Kada su je primili, radili su što god im je bila volja. Kao da je bila zatočenik njihovog sistema“, kaže Dan. Tvrdi da je boravak u Vitasu ubrzao smrt njegove babe.

Priče poput ove su učestale posljednje decenije, tokom koje je industrija palijativne njege doživjela ogromnu transformaciju. Nekoliko malih, neprofitnih organizacija, preraslo je u industriju vrijednu 17 milijardi dolara, kojom dominiraju nacionalni lanci.

Više od milion Amerikanaca godišnje umre dok prima usluge palijativnog zbrinjavanja, prema podacima glavne sindikalne organizacije. Skoro polovina svih pacijenata Medikera umre u domovima za nemoćne, dvostruko više nego 2000, prema vladinim podacima.

Lov na pacijente

„Hafington“ navodi da promoteri domova svakodnevno obilaze ljekarske ordinacije, centre za rehabilitaciju i bolnice, nastojeći da upišu što više pacijenata kojima je ostalo samo nekoliko sati života. Čak se međusobno svađaju u hodnicima bolnica oko toga ko ima pravo da upiše osobe na samrti, prema tvrdnjama sadašnjih i bivših radnika domova i navodima iz tužbi.

Ministarstvo zdravlja SAD je od 2006. tužilo više od 12 kompanija zato što su otišle predaleko u potrazi za pacijentima. Među optuženima za prevaru je Vitas iz Majamija, vodeći pružalac usluga palijativnog zbrinjavanja u državi. Te kompanije se terete za naduvavanje računa za njegu koja nije potrebna, odbijanje da otpuste pacijente kojima se zdravlje poboljšalo i upis osoba koje nisu na samrti.

Neke osobe kojima je njegu u domu platio Mediker, koji snosi sve troškove ako pacijent ispunjava kriterijume koji ukazuju da je na samrti, bili su dovoljno zdravi da igraju golf ili idu u šoping, naveli su tužioci.

S obzirom na to da Mediker finansira vlada i da plaća skoro 90 odsto troškova boravka u domu, na kraju poreski obveznici snose teret ove prevare, piše „Hafington post“.

U izvještaju se navodi da porodice pacijenata, zviždači i čak federalni tužioci tvrde da domovi srozavaju kvalitet i ugrožavaju pacijente prijemom osoba koje se ne uklapaju u program namijenjen za one na samrti.

Porodice u tužbama navode da su njihova uputstva ignorisana, a njihovi najbliži dobijali premalo ili nedovoljno ljekova.

Federalna parnica koja je privukla najviše pažnje, pokrenuta prošlog maja, neobično oštrim tonom tereti Vitas da je nanosio štetu pacijentima u cilju ostvarivanja profita. Taj slučaj, zasnovan na tvrdnjama bivših radnika Vitasa u Teksasu, Kaliforniji i Ilinoju, fokusira se na to da je kompanija od Medikera zahtijevala najveću moguću refundaciju za što je više moguće pacijenata, zanemarujući njihove medicinske potrebe.

Prevara i dalje aktuelna

Vitas je „redovno ignorisao zabrinutost sopstvenih ljekara i medicinskih sestara u vezi sa tim da li pacijenti dobijaju odgovarajuću njegu“, navodi se u tužbi. Tužioci tvrde da se prevara nije desila samo u prošlosti, nego da još traje i da za nju znaju zaposleni i u Vitasu i u Chemed Corp, matičnoj kompaniji.

U jednom primjeru opisanom u sudskim dokumentima, tužioci navode da je jednoj pacijentkinji Vitasa dat morfijum iako više nije imala bolove. Terapija je nastavljena i pošto je dobila toksičnu reakciju na morfijum, čak i grčeve. U domu su potom pacijentkinji uključili terapiju zbog reakcije na morfijum, po četiri puta većoj cijeni od standardne.

Ketlin Spraj sa fotografijom pokojne majke (foto: Hufftingtonpost.com)

U izvještaju „Hafingtona“ se navodi da je vlada nekoliko puta pokretala istrage povodom poslovanja Vitasa, objavila da je našla dokaze o rasprostranjenoj prevari, ali je kompanija svaki put prolazila nekažnjeno.

Uprkos optužbama poput onih koje je iznijela porodica Mepls, i brojnim parnicama, vladini istražitelji nijesu pokušali da podrobno izračunaju bilo ljudsku bilo finansijsku cijenu prevare. Takođe, federalna agencija Centers for Medicaid and Medicare Services nije uslišila pozive glavnog inspektora za Mediker za češćom inspekcijom domova za palijativno zbrinjavanje.

Rijetke inspekcije

Analiza koju je sproveo „Hafington“ pokazala je da prosječni dom za nemoćne nije prošao potpunu inspekciju za četiri i po godine. U skoro 22 odsto domova, njih 866, nije bilo inspekcije duže od šest godina. Nasuprot tome, federalni zakon nalaže da se starački domovi moraju kontrolisati svakih 15 mjeseci.

Glavni inspektor ministarstva zdravlja je 2007. otkrio da je 46 odsto domova koji su provjeravani tokom perioda od tri godine narušilo pravila u vezi sa bezbjednošću ili njegom pacijenata.

„Hafingotnova“ analiza novijih podataka, od 2009. do 2012, pokazuje da su nedostaci prijavljeni u 55 odsto domova.

U maju 2013, inspektori ministarstva zdravlja na Floridi su zaključili da je jedna sestra u domu u Klirvoteru dala pacijentkinji previše insulina, što je dovelo do smrtnog ishoda nakon nedjelju dana. Utvrđeno je da sestra nije bila pod adekvatnim nadzorom i da dom nije obučavao osoblje kako da čisti insulinsku opremu nakon upotrebe.

Džozef Mika, bivši ljekar doma AseraCare u Atlanti, u tužbi podnesenoj prošle godine tvrdi da su menadžeri stalno odbijali da otpuste pacijente za koje nije bila predviđena takva vrsta njege. U jednom slučaju, sestre su nastavile da daju morfijum jednoj pacijentkinji protiv njene volje i suprotno njegovoj direktnoj naredbi, tvrdi Mika.

Kuća na Floridi u kojoj su živjele Ketlin i Evelin (foto: Hufftingtonpost.com)

Upućeni vjeruju da mnoge pritužbe na rad domova proizlaze iz osnovnog poslovnog modela. Finansiranje od strane Medikera je podsticaj za upis što više pacijenata i njihov što duži boravak. Za razliku od ostalih segmenata zdravstvene industrije, gdje prihodi i troškovi variraju u velikoj mjeri, Mediker plaća utvrđenu dnevnu nadokanadu za svaku osobu u domu za palijativno zbrinjavanje, pri čemu je taj iznos veći za osobe koje zahtijevaju više pažnje.

Federalni savjetodavni odbor za potrošnju Medikera godinama upozorava da te finansijske inicijative vjerovatno podstiču kompanije da primaju pacijente koji nisu za takve ustanove.

Direktori domova tvrde da novčane nadoknade ne utiču na njih i da je većina njihovih pacijenata zadovoljna njegom. Kevin Meknamara, izvršni direktor Chemeda, kaže da odluke o prijemu donose ljekari i da im smjernice Medicarea zapravo daju veliku širinu da naprave najbolju profesionalnu procjenu. Osoblje Vitasa ne dobija bonuse koji su u vezi sa prijemom, tako da nema razloga da primaju nekog ko nije za tu ustanovu, rekao je Meknamara.

Međutim, Čarls Gonzales, ljekar Vitasa u Los Anđelesu, u tužbi koja je pokrenuta prošle godine, navodi da je taj dom „sistematski podnosio lažne potvrde“ tj. primao ljude koji tu ne pripadaju, a nije otpuštao one kojima takva njega više nije bila potrebna.

Umjesto standardnih 146, dnevni troškovi liječenja 853 dolara

Eksperti koji prate industriju domova za palijativno zbrinjavanje, smatraju da je vlada odavno trebalo da uvede stoži nadzor, imajući u vidu poslovnu motivaciju za upis maksimalnog broja pacijenata.

„Nedostatak transparentnosti je stvarni problem“, kaže Džoš Peri, profesor poslovnog prava i etike na Univerzitetu Indijana. „Te kompanije imaju veliku odgovornost prema investitorima i akcionarima. Sve to je u mogućem sukobu sa najboljim interesima pacijenta, i najboljim interesima poreskih obveznika“.

Medicinska sestra koja trenutno radi u Vitasovom domu gdje je boravila Evelin Mepls, kaže da su njene koleginice koje su na sastancima pokušale da ukažu da bi nekog pacijenta trebalo otpustiti bile rutinski ponižavane.

„Od vas se očekuje da učinite da izgledaju što gore“, rekla je sestra, koja je insistirala da ostane anonimna iz straha da ne izgubi posao.

Mepls je dobijala terapiju čak i kada nije imala nikakve bolove. Vitas je na taj način uvećao dnevne troškove sa standardnih 146 dolara dnevno na 853 dolara.

Galerija

( Angelina Šofranac )