Stado Viktora Dondića broji više od 400 jagnjadi i ovaca: Kralj pivskih stočara

Prijatelji za njega kažu da je “kralj pivskih stočara”. On pak sebe smatra samo vrijednim domaćinom koji je zbog roditelja odlučio da ostane na selo. Njegovo ime je Viktor Dondić, ima 52 godine i sa majkom koja ima 85 ljeta živi u selu Pišče, na Pivskoj planini, u zaseoku Dondići. Ljeti izdiže na katun u mjesto Pribljanovići, gdje ga je i zatekla ekipa „Vijesti“. Titulu „kralja pivskih stočara“ dobio je zbog stada koje broji nešto preko 400 jagnjadi i ovaca i 11 brava.

Čovjek vrhova

Dondić ljeti plaća čobanina koji je, kada je stigla ekipa “Vijesti”, već bio izdigao, pa smo sa domaćinom krenuli put doline koja se nalazi ispod stijene zvane Dubrovnik, a polučasovna šetnja u jednom pravcu na skoro 1.600 metara nadmorske visine prijala je svima.

“Počeo sam od malih nogu da radim oko stoke, da pomažem roditeljima. Najmlađe sam dijete, nekako sam roditeljima bio i najprivrženiji. Brat i sestre završili škole, otišli, a ja ostao ovdje”, priča Viktor i putem objašnjava kako se koje brdo i dolina zovu i zbog čega su dobili takav naziv.

Durmitor je, kaže, za njega nešto posebno i čini mu se da ne bi mogao da živi u gradu. Nedostajali bi mu vrhovi.

Na pitanje da li se ikada pokajao što je izabrao takav način života pomalo sjetno odgovara: “E, to je druga priča”.

Ne zna za bolovanja, odmor, rijetki su i slobodni dani. Njemu je to možda u redu, ali mnogima je neshvatljivo čemu toliki trud, posao, odricanje, ako ne može da uživa u tom novcu.

“Nekada sam razmišljao da neću ovdje da živim, ali često u životu ne birate vi nego dođe takva situacija da se mora nešto promijeniti. Završio sam srednju ekonomsku školu u Nikšiću, vanredno upisao pravo u Sarajevu. Dao sam dvije godine i stao. Mislio sam da fakultet i rad na selu mogu zajedno, ali ne mogu. Volio bih da sam to završio. Možda bi mi i životni put bio drugačiji. Možda”, nekako sjetno reče Viktor.

Njegov radni dan traje 15 sati, a ponekad i više. Ne zna za bolovanja, odmor, rijetki su i slobodni dani. Njemu je to možda u redu, ali mnogima je neshvatljivo čemu toliki trud, posao, odricanje, ako ne može da uživa u tom novcu.

“U životu mi nikada ništa nije falilo. Razmišljam da ću sjutra, kada više ne budem mogao da se bavim ovim poslom, imati zalihu da mogu da živim u lijepoj starosti, da ne zavisim od toga hoće li mi Crveni krst dodijeliti bilo kakvu pomoć. Majka se ljuti, govori mi da smičem stoku, ali još sam fizički jak i mogu da radim. Dobrog sam zdravlja i da je nekadašnje vrijeme još bih mogao fudbala poigrati. Čim osjetim da to nije to vjerovatno ću smaknuti sve odjednom”, kaže Viktor.

Neke greške teško je ispraviti

Posao jeste težak ali isti bi preporučio mladima samo ukoliko su zasnovali porodicu jer, kako reče, nije posao stočara za samca.

“Svaki čovjek u životu griješi. Jedna od mojih grešaka je što se nijesam oženio. Mogao sam se oženiti kada sam bio mlad, ali kada si mlad čini ti se da će uvijek biti tako. Kada sam došao do jedne granice i kazao ‘stop’, shvatio sam da je život prošao, da je mladost negdje iza mene i da sam pogriješio. Sada se teško oženiti i ovim mladima što su ostali na selu, a ne meni. Djevojke iz grada i ne pomišljaju da dođu na selo, a ovih sa sela sve je manje i bježe u grad”, kaže Dondić, koji se upravo zbog radne snage orijentisao na prodaju jagnjećeg i telećeg mesa.

Prošle godine je cijena bila niža u odnosu na godinu ranije. Ljudima se, kako reče, možda čini da to nije velika razlika ali za onoga ko ima dosta stoke, poput njega, razlika je i te kako primjetna. On je prošle godine za jagnjad uzeo 3.000 eura manje nego godinu ranije.

“Dobro bi bilo da se stoka proda ranije, da ne moram čekati kraj septembra. Opština nam pomaže dosta. U moje selo je prošle jeseni prošao asfalt. Kako u selu nemamo izvorske vode već koristimo samo kišnicu i vodu od snijega, a meni za ovoliku stoku treba dosta vode, Opština me na dvije cistijerne koje platim treću časti. Ministar je obećao da će dovesti vodu do sela i to bi nam baš pomoglo”, kaže Dondić, koji je prije četiri godine, zahvaljujući resornom ministarstvu dobio solarnu energiju.

“Ministarstvo je učestvovalo sa 80 odsto, a moje učešće je bilo 200 eura. To je stvarno prava stvar jer do sada smo, slobodno mogu reći, živjeli u mraku. Koristile su se šterike, petrolejke, a sada imam tri sijalična grla, utičnicu, mogu telefon da napunim. Morao sam prije svaki drugi ili treći dan da idem u selo, koje je od katuna udaljeno 12 kilometara, da bih pripunio telefon da se čujem sa svojima”, priča Viktor, čiji katun se nalazi na visini od 1.580 metara.

Zavijanje vukova, muzika na koju je navikao

Tolika visina primamljiva je i vukovima, pa su mu oni najčešći gosti.

“Pred zalazak sunca sasvim je normalno čuti zavijanje vukova. To je muzika na koju sam navikao. Ne plašim se, iako je moj katun najviši i prvi na udaru vukova. Imao sam i štete, ali srećom ne i posljednjih godina. Sjećam se i toliko bliskog susreta sa vukom, da sam mu vidio zenicu oka. Pobjegao je tada, a kada mi se puška nađe pri ruci, onda ne prođe dobro. Dešavalo se da mi je po više vukova odjednom napadalo stado, ali tada sam bio sa puškom i to sam odmah riješio”, priča Viktor, koji je dugogodišnji član lovačkog društva „Bajo Pivljanin“.

Zimi se često organizuju hajke u kojima i on učestvuje i svake godine odstrijele po nekoliko vukova.

Kod stada zatekosmo i njegovog sestrića za kojeg rekoše da se “dao” na ujaka - i on ima brojno stado i još se ne ženi.

Nakon fotografisanja vratismo se nazad na suvu bravetinu jer “kralj pivskih stočara” ne dozvoljava da se iz njegove kolibe izađe “praznog stomaka”.

“Teško je biti stočar. Ne može ovo svako da radi”, reče na rastanku Viktor.

I ne može. Makar ne potpisnica ovih redova.

Galerija

( Svetlana Mandić )