Mjesto gdje život ne vrijedi mnogo

Ko preživi, pričaće (A Million Ways to Die in the West, Seth MacFarlane, 2014)

Set Mekfarlejn je jedan od najpoznatijih američkih komičara čiji glas znaju mnogi, ali lice malo ko. Razlog je taj što on pozajmljuje glasove crtanim junacima u serijama kao što su „Porodičan čovjek“ ili medvjedu Tedu u istoimenom filmu, ali se rijetko pojavljuje.

Ove godine, Set je odlučio da prekine tradiciju te da odglumi naslovnu ulogu u vestern parodiji „Ko preživi pričaće“, koju je ujedno producirao, režirao i napisao.

Albert Stark (Set Mekfarlejn) je pastir koga je ostavila djevojka Luiz (Amanda Sejfrajd). Kada Luiz nađe momka Foja (Nil Patrik Haris), Albert upoznaje djevojku Anu (Šarliz Teron) sa kojom se sprijatelji. Ono što ne zna je da je Ana žena surovog odmetnika Klinča Ledervuda (Lajam Nison) koji će Alberta izazvati na dvoboj.

Kao kompletan autor, Set je ovim djelom pokušao da snimi „Vruća sedla“ (Mel Bruks, 1974) za novu generaciju. To znači da film ima pristojnu količinu psovki, nasilja i duhovitih opaski.

Za razliku od većine komičara koji humor sve više svode na grotesku, Set je još u „Tedu“ pokazao da ima dovoljno talenta da snimi djelo koje će istovremeno biti i smisleno i duhovito.

Iskustvo koje je imao kao scenarista animiranih serija „Džoni Bravo“, „Krava i kokoška“ i „Deksterova laboratorija“ svakako pomaže u tome, ali djeluje da je ovog puta krajnji rezultat ispod nivoa Setovih dosadašnjih radova.

"Ko preživi, pričaće" ima više duhovitih scena i zanimljivu premisu. Naime, on govori o Divljem zapadu kao mjestu gdje ljudski život ne vrijedi mnogo, a kako bi se ova poenta ilustrovala gledamo niz besmislenih smrti koje su rezultat neobičnog spleta okolnosti.

Tako smrt vreba prilikom fotografisanja, istovaranja leda, ispijanja pića i slično. Problem je što su sve ove scene već iscrpljene u trejleru, a ono što ih nadograđuje ni izbliza nije tako duhovito.

Osnovni problem je repetitivnost komičnih situacija. Recimo, odnos Albertovog prijatelja Edvarda (Đovani Ribizi) i prostitutke Rut (Sara Silverman) je baziran na tome da Rut čuva nevinost za brak, ali istovremeno radi u javnoj kući.

Ova šala, koja je duhovita kada je prvi put čujemo, će se do kraja filma ponoviti još tačno četiri puta i svaki put će biti sve manje i manje smiješna. Albert će sa Luiz zapaliti džoint, vidjećemo napitak čiji je aktivan sastojak kokain, da bi na kraju gledali trominutni nadrealni spot o tome šta mu se dešava kada uzme pejotl.

Iako se Set ovim kandiduje za režisera ekranizacije romana „Učenje Don Huana“ Karlosa Kastanede, činjenica je da je komični potencijal droge sam po sebi vrlo nekomičan, a ako se gledaocima prezentuje nekoliko puta zaredom, postaje i prilično zamoran.

Osnovna priča je generička, što nije nužno mana u djelu ovog tipa, pri čemu treba istaće da je Set odlično odabrao naslovne uloge. Šarliz Teron je više nego uvjerljiva kao fatalna žena pri čemu je lik buntovnice donekle građen po uzoru na sličnu ulogu koju je imala Šeron Stoun u filmu „Brzi i mrtvi“ (Sem Rejmi, 1995).

Lajam Nison, koji se nametnuo kao akcioni heroj, pokazuje potencijal za mnogo više, pa djeluje da bi se bolje snašao u pravom vesternu, nego u komediji. Što se tiče Seta, fokus je svakako na tome šta izgovara, a ne šta radi, tako da je i njegov glumački debi u glavnoj ulozi korektan.

Problem „Ko preživi, pričaće“ nije toliko u nekvalitetu samog djela, zato što je čak i sa nabrojanim manama riječ o komediji koja nije ništa gora, a ni bolja, od većine sličnih naslova u bioskopima.

Problem je taj što se od Seta, nakon filma „Ted“, očekivalo mnogo više, a sa ovakvom glumačkom podjelom, djeluje da to više nije bilo tako teško postići. Ipak, čovjeku koji je ove godine ničim izazvan producirao naučnu seriju „Kosmos“ sa Nil Degras Tajsonom, treba praštati i mnogo krupnije propuste od ovog.

Konačna ocjena 4/10

Krive su zvijezde (The Fault in Our Stars, Josh Boone, 2014)

U horor filmu „Krug“ (Hideo Nakata, 1998) postoji ukleta video kaseta. Ko god odgleda snimak sa nje, ubrzo primi telefonski poziv i nakon sedam dana umre u mukama.

“Krive su zvijezde”, Josh Boone, 2014.

Ljubavna drama „Krive su zvijezde“ podsjeća ne toliko na Nakatin film, koliko na ukletu traku iz njega. Moć „Zvijezda“ nije da ubiju nakon sedam dana, već da trenutno rasplaču pristojan broj gledalaca. Ono što je sigurno je da postoje sahrane koje su veselije od bioskopske projekcije ovog filma.

Hejzel Grejs (Šejlin Vudli) je šesnaestogodišnjakinja koja ima metastazu raka tiroidne žlijezde na plućima. Ubrzo se priključuje grupi za podršku gdje upoznaje Ogastusa Votersa (Ansel Elgort) koji tu dolazi zbog prijatelja Ajzaka (Net Vulf). Ubrzo se Hejzel i Ogastus zaljube jedno u drugo, iako su svjesni da to teško može biti priča sa srećnim krajem.

Ovaj film je snimljen po istoimenom romanu Džona Grina, koji je inspiraciju za naslov našao u Šekspirovom „Juliju Cezaru“. Kada Cezar sa slavom ulazi u Rim, ljubomorni Kasije kaže Brutu: „Krivica, mili Brute moj, nije u našim zvijezdama, već u nama što smo im potčinjeni“. Potčinjavanje je u ovom slučaju dvostruko i odnosi se kako na Cezara, tako i na zvijezde.

U životu, a i romanu Džona Grina, bolest obično nije stvar izbora. Kako bi podvukao ovu poentu, autor uvodi motiv cigarete koju glavni junak često drži u ustima, ali koju nikada ne zapali. Kada ga pitaju zašto, on odgovara: “Metafora je u sljedećem: uzmeš ono što može da te ubije između zuba, ali mu nikada ne daš moć da to uradi“.

Time se, snagom volje, smrt prividno drži na odstojanju, ali krhkost ljudskog života je takva da čovjekova sudbina često ne zavisi od namjere. Tako je naslov svojevrsni komentar ovog zapažanja, ali umjesto fatalističkog fokusa na nemoć života, slavi se i prikazuje moć ljubavi.

Pored ove književne paralele, film takođe referencira i na šesnaestogodišnju Anu Frank. Jevrejska tinejdžerka, čiji je život naglo prekinut zahvaljujući nacističkoj Njemačkoj, takođe nije mogla da promijeni svoju sudbinu. Kada Hejzel sa Ogastusom posjeti njenu kuću u Amsterdamu, ubrzo shvata da ona krije mnogo više odgovora nego što ih ima u romanima njenog omiljenog pisca, Pitera van Hautena (Vilijem Defo).

Želja da prevaziđe svoju ograničenost daje Hejzel gotovo iracionalnu snagu da uprkos svom zdravstvenom stanju posjeti svaki ugao te kuće i tako oda poštu nevinoj žrtvi.

Hejzel na kraju ulazi u prostoriju u kojoj se Ana krila prije deportacije u koncentracioni logor. Ta prostorija, koja usudno spaja život i smrt, konačno će povezati Hejzel i Ogastusa, ali i dati naznaku kasnijeg razvoja događaja.

Šelin Vudli, koja je svoj talenat pokazala prošle godine u odličnoj drami „Spektakularno sada“, i Ansel Elgort („Drugačija“, 2014), djeluju kao par koji ne želi da gubi vrijeme. Upućenost na smrt ih je lišila luksuza ispraznih rečenica, ali im nije oduzela mladalačku nevinost i naivnost.

Ogastus je razoružavajuće iskren kada govori o svojim ljubavnim iskustvima i nesigurnostima, a opet dovoljno hrabar da sačeka svoju djevojku i njene roditelje na travnjaku ispred kuće sa buketom cvijeća. Tako su scenaristi Skot Nosteter i Majkl Veber uspjeli da u potpunosti ožive duh romana, u čemu im je pomogla i odmjerena Bunova režija.

„Krive su zvijezde“ je film naizgled očiglednih i jednostavnih poenti, ali ta jednostavnost ih ne čini manje istinitim. U skladu sa izrekom da je najteže vidjeti ono što nam je pred očima, ovaj film kroz gubitak pokazuje koliko je važno cijeniti to što imamo.

Čak i ako je zapažanje dočarano uz povremeno nepotrebno pojačavanje poente, djelu se ne može osporiti upečatljivost i sposobnost da potresnom pričom utiče na specijalnim efektima otupjelog gledaoca. U dobu u kome filmovi koštaju par stotina miliona dolara i u kome iskustvo nije dovoljno stvarno bez 3D naočara, ovo djelo pokazuje da je najjači specijalni efekat uvjerljiva emotivnost.

Konačna ocjena 9/10

( Radenko Savić )