Luis van Gol

Holanđani su u kvalifikacijama za SP bili kaznena ekspedicija. Devet utakmica - devet pobjeda, gol razlika 34:5, prosječno tri i po pogotka po susretu. Sad su, u Brazilu, efikasnost i uvećali. Dva meča - osam golova, prosjek četiri.

Sve to pod dirigentskom palicom Luisa van Gala, koji se sprema da preuzme Mančester junajted onog momenta kad sadašnji uspješni, brazilski put „lala”, završi. Ovaj, naizgled i katkad ekscentrični stručnjak svjetskog formata još jednom je „iznenadio” fudbalski svijet.

Sada već 63-godišnjak - otkako se bavi trenerskim poslom - ništa zapravo ne mijenja. Bezgranično vjeruje u darovite i uvijek traži gol više od suparnika, pa otud i kovanica u naslovu Van GOl. To je njegova taktika.

Drugim riječima: osnovna trenerska konstanta Van Gala je, bila i ostala, da je talenat ispred iskustva. Suvišno je reći da ogromna većina trenera misli suprotno. Naravno, i Van Gal se ne odriče „senatora”, ali u ograničenom broju. Oni nikako ne smiju biti većina u ekipi, iako to na papiru zaslužuju.

U Brazilu su tako petorica - Snajder, Van Persi, Roben, De Jong i Kajt, ali samo su četvorica istovremeno u prvih 11. Ostalo su, sve do 23, u ogromnoj većini, skoro golobradi mladići, ili tek stasali profesionalci, imaju između 20 i 22 godine: Kongolo, Depaj, Klasi, Feltman, De Fraj, Martins Indi...

A da svako pravilo ima izuzetak, dokaz je (opet) jedan kontroverzni potez Van Gala - ostavio je kod kuće afirmisanog, a mladog, Van der Vila (iz PSŽ-a), a iz naftalina „izvukao” 30-godišnjeg Ferhega iz Augsburga, koji je do Brazila igrao samo jednom za Holandiju.

To su neki od šok poteza Van Gala. Ne i jedini. Tokom kvalifikacija za SP, isprobao je četrdesetak potencijalnih reprezentativaca, čak pet golmana, i na kraju se odlučio za Jaspera Silesena iz Ajaksa, iako je, na primjer, Tom Krul (Njukasl) i zvanično među tri čuvara mreže u Premijer ligi.

Kad je samo deset dana prije Mundijala saopšteno da Van Gal preuzima Mančester, on je hladnokrvno izjavio da ne uživa u selektorskoj fotelji i holandsku javnost podsjetio da je 2001. - kad je prvi put vodio “lale” - otišao poslije uspješnih kvalifikacija, nemajući strpljenja da ih vodi i na završnici SP 2002.

Inače, bez Holandije se, već četiri i po decenije, najveća fudbalska takmičenja ne mogu ni zamisliti. S njima nikad nije izvjesno, a ni monotono. Još od generacije Johana Krojfa i tvorca te velike reprezentacije Rinusa Mihelsa, koja je „morala” da izgubi finale 1974. u Minhenu.

Od tada fudbalski svijet čeka na njihovu prvu svjetsku promociju. U međuvremenu su još dvije generacije zaustavljene na posljednjoj stepenici - u Buenos Ajresu 1978. i Johanesburgu 2010.

Ova, Van Galova generacija, ili selekcija, od starta Mundijala je u drugačijoj poziciji od svih prethodnih. Došli su s javnim i jasnim ciljem da samo prođu „grupu smrti” i dođu do osmine finala. To su već uradili, impresivno.

Usput, revanširali su se Špancima za južnoafrički poraz u finalu, a protiv Australije prekinuli neugodnu tradiciju, napravili preokret i praktično pokazali da su „upili” Van Galovu filozofiju o tom stalnom „golu više”.

Sjutra će protiv Čilea Holanđani igrati za prvo mjesto u grupi B, koje donosi „otklon” od (vjerovatno) Brazila u osmini finala. Iako je „lalama” za prvu poziciju u grupi dovoljan bod, Van Galu ne pada na pamet da ove dane, do susreta s Čileom, eventualno iskoristi i da selekciju pripremi da ide na - remi. Po cijenu i da izgubi!

Kako god se završi ovaj holandski pohod na eventualno četvrto finale i dolazak na Marakanu, već se sada zna da će Holanđane, po završetku Mundijala, preuzeti Gis Hidink. Pošto je, doslovce, poslije prvog selektorskog mandata s Holandijom (1995-1998) u minulih 16 godina obišao svijet (Real, Betis, Čelzi, Južna Koreja, PSV, Australija, Rusija-Čelzi, Turska, Anži) ovaj fudbalski „globtroter” se konačno vraća kući i nastaviće tamo gdjegod Van Gal - stane.

Moćni holandski fudbalski savez, s još moćnijim predsjednikom Van Pragom, poslije nekoliko eksperimenata sredinom posljednje decenije prošlog vijeka, vratio se filozofiji Rinusa Mihelsa. To znači: glavnu selekciju moraju voditi najiskusniji, a bivšim velikim igračima, danas trenerima, mjesto je pored provjerenih, nespornih, svjetski afirmisanih.

Pokušaj da se ključna, trenerska uloga (prerano) dodijeli onima koji su, kao reprezentativci bili ključni na terenu pokazao se, i u holandskom slučaju, samo relativno uspješnim (Marko van Basten i Frank Rajkard). Zbog toga, pored Gisa Hidinka, biće nekoliko bivših, velikih asova - zasad je siguran Rud van Nistelroj, jer će sadašnji asistent Van Gala, Patrik Klajvert, zajedno s njim, na „Old traford”.

Drugom, odnosno u radu prvom asistentu Van Gala, dugogodišnjem kapitenu „oranja” Deniju Blindu poziv da ostane je otvoren... Ali, o Deniju se sve više priča kao ocu nove holandske zvijezde - Dejlija.

Blind mlađi je predvodnik ove generacije 21. vijeka, i po onome što demonstrira, ima sve uslove da nadmaši „nenadmašnog” oca. Bićemo, izgleda, u prilici da uskoro primijetimo da je Dejli nadmašio Denija i da nije mali sin velikog oca.

I dok cijela Holandija, ovih mundijalskih dana, zdušno podržava „oranje” (narandžaste) već na narednom velikom takmičenju, a to je EP 2016, fudbalski svijet, pored današnjih klinaca Van Gala, upoznaće, siguran sam, neke nove, golobrade, iz tog velikog, neiscrpnog inkubatora u kojem, u zemlji lala - baš kao i ovaj karakterisčni cvijet - niču i rastu novi fudbalski talenti „svih boja i mirisa”.

U međuvremenu, Luis van Gal će primijeniti svoju fudbalsku filozofiju na „Old trafordu” i pokušati da dokaže da je i ser Aleks Ferguson ipak - zamjenljiv.

A gdje je, možda se pitate, u ovoj holandskoj fudbalsko sagi - najveći među najvećima - Johan Krojf? E to je već priča za neku drugu HD sambu...

( Milorad Đurković )