Fenomen Dromira: Put koji opušta i ne prašta greške

Dvadesetak kilometara od Podgorice, na magistralnom putu prema Kolašinu, nalazi se mjesto Dromira, koje je na lošem glasu zbog velikog broja saobraćajnih nezgoda, od koje su mnoge završile fatalnim ishodom.

Zašto je ova naizgled relaksirana, prava, i tehnički solidna dionica, bila kobna za čak 12 osoba u zadnje četiri godine?

Stručnjaci kažu da je razlog upravo ta njena opuštajuća karakteristika!

“Na dijelu puta kroz Dromiru svi pokazatelji bezbjednosti saobraćaja se poboljšavaju u odnosu na prethodnu dionicu koja prilazi kroz kanjon, ali praksa je pokazala da njihova zajednička interakcija na neki neobjašnjiv način rezultira velikom šansom da se dogodi nezgoda sa teškim posljedicama”, kazao je za “Vijesti” mr Milenko Čabarkapa, sudski vještak saobraćajne struke.

"Nakon naporne vožnje kroz kanjon Morače, Dromira dolazi kao prividno olakšanje. Put se ispravlja i vidici postaju širi, pa se vozač instiktivno opušta nakon napete vožnje kroz kanjon gdje je bio pod mnogo većom tenzijom zbog raznih izazova kao što su tuneli, krivine, galerije, potencijalni odroni i slično”, objašnjava Čabarkapa, koji je izrazio znatiželju i potrebu da se posveti naučnom objašnjenju fenomen Dromire.

Sa tim se slaže i Goran Asanović, legendarni crnogorski automobilista, koji je iz svog ugla dao viđenje ovog fenomena.

“Posle spleta krivina i one mučne dionice kroz kanjon, ta Dromira za vozala dođe kao neko opuštanje, a tu treba dodati da mu koncentraciju dodatno smanjuje saznanje da je stigao nadomak kuće ili makar ulaska u ravnicu. Zbog te ležernije vožnje i ubrzanja na pravcima koji se otvaraju dolazi do nezgoda”, kaže Asanović.

S obzirom da se uz samu ivicu kolovoza nalazi dubok ponor koji vozač ne može da vidi iz automobila, gubitak kontrole nad automobilom se završava katastrofalno.

Čabarkapa dodaje da postoji i faktor naglog porasta temperature vazduha, i da svi ti elementi negativno djeluju na psihofizičku sposobnost vozača, ali

istovremeno kod njega stvaraju iluziju da posjeduje veću sposobnost od prosječne.

“U toj zabludi vozača da kod njega postoji veća sposobnost, a u realnosti je ona zapravo manja, treba tražiti razlog zbog čega on ne može da riješi situacije mnogo manje složene nego one na prethodnoj dionici puta kroz kanjon".

Ovu teoriju potvrđuje činjenica da se gotovo sve nezgode na ovom dijelu puta događaju vozaćima koji se spuštaju iz kanjona. Vozeći ovom trasom, naša ekipa u društvu ovog renomiranog eksperta za saobraćaj se ponovo uvjerila da ne postoje tehničke nepravilnosti na kolovozu koje aktivno utiču da do incidenta dođe.

“Ono što vidim govori mi da su svi tehnički elementi puta u skladu sa propisima. Mi ovdje imamo jednu dolinsku ravnu trasu bez izraženog uzdužnog nagiba, nasuprot kanjonske trase sa velikim nagibima i oštrim promjenama profila”, priča Čabarkapa.

Goran Asanović potvrđuje da nije primijetio nepravilnosti na kolovozu koje bi mogle direktno da uzrokuju gubitak kontrole, ali apeluje na vozače da u tom dijelu puta budu posebno oprezni i da smanje brzinu.

"To se posebno odnosi na situaciju kada padne kiša nakon dužeg sušnog perioda, jer je taj dio puta jako klizav, i tada vozača od nesreće dijeli samo jedan neodmjeren potez”, objašnjava poznati automobilista.

Međutim, i sami vozači u želji da što prije stignu na odredište, ponekad donose katastrofalno loše odluke kad je riječ o preticanju, valjda nesvjesni da na samo par metara od njih vreba surova litica koja je već odnijela suviše života.

Poboljšati pasivnu bezbjednost

“Stanje bezbjednosti u Dromiri se može poboljšati u dijelu smanjenja posljedica, ali mislim da se ovaj fenomen ne može otkloniti”, kaže Čabarkapa.

“Pošto se ljudska greška ne može isključiti, sistem bezbjednosti saobraćaja treba prilagoditi toj greški, ranjivosti ljudskog tijela, i tako u konačnici smanjiti smrtno stradanje ljudi.”

Čabarkapa ukazuje da bi menadžment bezbjednosti saobraćaja Crne Gore morao da registruje ovaj fenomen i pruži mu pažnju kakvu zaslužuje, tako da proba da se posljedice ovih nezgoda koje će se i dalje dešavati umanje.

“To može da se uradi u dva pravca. Prvi je djelovanje na izvorište opasne situacije. Po mojoj procjeni u pitanju je vozač koji po izlasku iz kanjona u osjećaju da su elementi puta komforniji i tehnički komotniji, povećava brzinu i da pri toj povećanoj brzini nije u stanju da riješi prvi incident na koji naiđe u ovom dijelu puta”, kaže Čabarkapa.

“To se može riješiti postavljanjem fiksnih radara za mjerenje brzine, s tim što bi vozačima trebalo unaprijed staviti do znanja da će se vršiti takva kontrola u ovom dijelu puta. To bi bila jedna neselektivna kontrola koja bi obuhvatila svakog vozača, svaku vožnju na ovom potezu i ona bi kao rezultat dala smanjenje brzine”.

“Drugi pravac na koji treba djelovati je pasivna bezbjednost puta. Najbolje bi bilo da se postavle metalni odbojnici sa amortizerima u dva pojasa, i drugih sistema koji bi nakon incidenta spriječili vozilo da ne sleti niz strmu liticu, što zapravo i donosi smrtne posljedice."

“Time bi došli do atributa koji put treba da ima, a to je takozvani 'opraštajući put'. Put treba da ima one tehničke elemente koji će polazeći od neminovnosti greške vozača, da oprosti tu grešku na način što će spriječiti smrtno stradanje i teško povređivanje ljudi”, kaže Čabarkapa.

Galerija

( Saša Marković )