Kafane – beogradski 'melting pot'
Bilo alternativne, bilo underground ili mainstream klubove za doručak su pojele kafane, mjesta gdje se ruše sve žanrovske granice
Zaboravite splavove, kafiće i klubove – kafane su postale hit beogradskog noćnog života. Starogradske pjesme, tamburice, karirani stolnjaci i mladi ljudi svih kulturnih pedigrea. Evo kako to vidi jedan Zagrepčanin.
Neko bi možda očekivao da mladi ljudi generalno žele da se emancipuju od prethodnih generacija, otkriju nešto novo ili barem stvore privid progresivnosti. Načelno je to tako – osim ako se ne zatekne u Beogradu.
Bilo alternativne, bilo underground ili mainstream klubove za doručak su pojele kafane, mjesta gdje se ruše sve žanrovske granice a srednjoškolci i studenti otkrivaju čari tamburica, pristupačnih cijena alkohola i starogradskih šansona kroz životne maksime tipa sipaj, ne pitaj. Kafane već u svojim nazivima predstavljaju vrhunac balkanske narodne mudrosti: Aj da probamo, Štikla i burence, Poslednji dinar, Moja bivša...
Kad hoćeš da pobjegneš od pozera…
Ljudi koji se inače nikada ne bi sreli u istom klubu, koji žive u paralelnim muzičkim, stilskim, intelektualnim svijetovima koji rangiraju od Arcade Fire do Seke Aleksić, u kafani će pronaći zajedničku tačku. Prije svega, razlozi su ekonomski.
„Fenomen kafana krenuo je prije dvije godine. Svi smo mislili da je bezveze, nismo ih uzimali ozbiljno“, priča Maša, notorna rokerka kojoj su izlasci u kafane u međuvremenu postali najnormalnija stvar na svijetu.
„U međuvremenu kafane su postale idealna mjesta za drukčiju zabavu. U klubovima su pozeri, ljudi su suzdržani, dok kafana asocira na nešto što je domaće. Na priče o izlascima naših roditelja. Emocije svuda. Pristupačnije su cijene. Nikada nisam ušla u kafanu a da se ljudi drže za sebe.“
Stilsko razgraničavanje već odavno ne učestvuje u izgradnji identiteta, svijet strogo odvojenih pankera, šminkera, hevi metalaca, hiphopera, narodnjaka i elektroničkih partijanera nezaustavljivo se gasi unazad dvadesetak godina. Beogradska perspektiva za ljude u dvadesetima je prilično beznadežna, a zemlja koja se konstantno ideološki lomi između Istoka i Zapada, između Evropske unije i Rusije, dezorijentisana i haotično nepredvidljiva, hvata se za jedinu čvrstu referencu – tradiciju.
„Kafane su postale melting pot omladine koja je nekada bila podijeljena. Zamisli trenutak na svadbi nakon što se matorci pokupe kući. To je nešto na šta svako može da se adaptira. Pjesme koje si čuo u djetinjstvu, na krštenju nekog rođaka. Niko u kafanama ne pozira jer niko nije toliko VIP. Doduše, ljudi koji su skloniji roku i alternativi teže će otići u kafanu nego neko ko izlazi na fensi narodnjačke splavove ili na Severinu“, nastavlja Maša.
Koliko ljudi, toliko kafana?
Srpski kolektivizam, deficitarnost snobovskog mentaliteta i kulturološki zacementirana nostalgija omogućile su kafanama da danas definišu noćni život Beograda.
Ljudi od 18 ili 19 godina nemaju problem da se identifikuju s tradicijom svojih očeva i majki ili da budu nostalgični za vremenima u kojima su eventulano postojali tek kao tačka na grafu natalnih projekcija. Naravno, nisu sve kafane rođene iste. U nekima caruju novokomponovani narodnjaci, u drugima pristojni mainstream, no interesantno je da je sam pojam postao toliko atraktivan da i beogradski alternativci i hipsteri imaju svoju Alt-kafanu.
Fenomen kafana neki smatraju nastavkom donedavno popularnih dizel-žurki. Kafana je samo logičan nastavak ljudi da se provode po istom principu. Dizel žurke pojavile su prije nekih šest, sedam godina a puštala se domaća muzika devedesetih. Spoj elektronske muzike s nekim užasom što je rezultiralo u još veći užas i s tekstovima tipa zapali grad, obuci nešto baš kratko, zapali grad, naruči mi nešto kratko, kaže Andrea i daje opis tipičnog dizel muškarca koji je nabildovan, obrijane glave i sa kajlom oko vrata.
Kafanska scenografija
Na kraju dana, većini Beograđana totalno je svejedno koja je simbolička konotacija mjesta ako se na njemu turbo zabavljaju. Kafanska scenografija je sledeća.
„Najčešće imaju drvene duguljaste klupe uzduž kojih sjede veće grupe ljudi sa nešto mjesta za igranje između. I šta se dešava? Neki stoje, neki sjede i u početku je mirno. Vrlo brzo bude ludnica. Nije Seks i grad atmosfera, ne zamišljaš da si na Menhetnu. Hoćeš da popiješ špricer. I kako se muzika ubrzava tako ljudi skaču na noge, bude užasna gužva između stolova. Nije disko igranje nego veseljenje malo statičnijeg tipa. Nailaziš na ljude koji te pozdravljaju“, reći će Maša.
Ali nije sve u muzici, ima nešto i u slušanju životnih priča. Jelena preferira te stare balkanske socijalne toponime, kako ih zove, gdje životne lekcije i zaključci pljušte u vodopadima: „Kafane u kojima se priča, raspravlja o politici i aktuelnom stanju u zemlji nisu ništa manje žive nego osamdesetih.
Mislim da se mladi oduševljavaju kafanama jer ih podsjećaju na neko bezbrižnije vrijeme. Pije se polako, puši takođe. Vrijeme u kafani prolazi drugačije od realnog vremena i stvari koje doživite ne ponavljaju se nikad. Zato treba znati gledati i slušati.“
( Krešimir Dujmović (Deutsche Welle) )