Quo vadis homine

Ne osporavajući intencije zakonopisaca

Prijedloga Zakona o uzimanju i presađivanju ljudskih tkiva i ćelija u svrhu liječenja, koji se ovih dana nalazi u završnoj fazi procedure usvajanja u Skupštini Crne Gore, nego podržavajući filantropsko- altruistička načela u složenim zdravstvenim postupcima liječenja ljudi od značaja za obezbijeđenje najvišeg nivoa zaštite njihovog zdravlja, neophodno je uključiti optiku razuma nad onim zakonodavnim rješenjima, kao što je to tzv. pretpostavljena saglasnost davaoca organa i tkiva, koje je ipso iure, po samoj semantici, contradictio in adiecto osnovnim postulatima i koncepciji zakona.

Zakonska konstrukcija tzv. pretpostavljene saglasnosti je radikalni vid zadiranja i negacije ljudske etike i slobode čije su povijesne ekspresije nad čovjekom i ljudskim rodom, u bliskoj istoriji, ostavile tragične posljedice iz kojih treba izvući veliko naravoučenije poštovanja ljudskog dostojanstva i čovjeka kao subjekta prava i opšte svrhe njegove djelatne egzistencije i bivstva.

Naime, prema prijedlogu zakonopisaca uzimanje tkiva i ćelija sa umrlog lica dozvoljeno je ako: “1) je to lice kao punoljetno, poslovno sposobno i sposobno za rasuđivanje dalo pisanu saglasnost za ovaj postupak kod izabranog doktora; 2) ako davalac kao punoljetan, poslovno sposoban i sposoban za rasuđivanje nije dao pisanu izjavu kod izabranog doktora, kojom se izričito protivi ovom postupku - na osnovu pretpostavljene saglasnosti” (član 34), pri čemu je odredba iz tačke 2) dodatno ojačana saglasnošću bližih srodnika. Ova monstruozna konstrukcija pod tačkom 2) ruši sva socijalno-filozofsko- pravna načela o slobodi volje. Posjedovati volju znači biti kadar za sopstvenom vlašću želje nad iskazom namjere za nekim ishodom i kontrolom nad njenim ciljem.

Snaga volje je iskaz o čvrstini njene namjere, koja mora biti izričita, a samo u trgovačko- poslovnim i komercijalnim odnosima unutrašnja autonomija volje može biti iskazana kao prećutna saglasnost ili pasivno ponašanje, ali koje mora bitti imanentno dotadašnjoj praksi odnosa između dva subjekta čime se praktično potvrđuje spoljašnja strana njene izričitosti. Svaki nedostatak objektivno i izričito izražene volje ili namjere otvara teško pitanje njene akrasije tj. njene slabosti i stanja u kome njen subject, mada zna što bi trebalo najbolje učiniti, čini nešto sasvim drugo i to najgore.

Ovim fenomenom bavili su se Platon i Aristotel i ostao je nerješiv do današnjeg dana. Svaka donacija je dvostrani pravni posao pa i ona koja se tiče postupka uzimanja organa i tkiva od živog ili mrtvog, i mora da sadrži dvije intelektualne radnje: svijest i namjeru (animus donandi) a sama namjera u pogledu izraza njene volje mora biti: ozbiljna, stvarna, slobodna i moguća, a izjavljena na način da se sa sigurnošću može zaključiti njeno nesumnjivo postojanje (član 21 Zakona o obligacionim odnosima).

Pitanje slobodne volje otvara najteže filozofsko pitanje koji se tiče njenog determinizma - određenja i uzročnosti, i ono, po Kantu, može biti empirijsko ili racionalno, odnosno feneomenološko i noumenološko. Naš se zakonopisac opredijelio za treći put - eristiku, kao logičko zaključivanje čiji cilj nije istina već pobjeda nad suparnikom, odnosno slabijom stranom u topičkim i heruističkim procesima argumentacije (čitaj: čovjek, ljudsko biće, pacijent, korisnik osiguranja i sl.).

Na sceni je lobotomija umne percepcije bivstva i njegove autonomije volje. I što nije zabranjeno, može da ne bude pošteno - ova zakonjača V. Bogišića (OIZ za Knjaževinu Crnu Goru član 99) je socijalno pravedna protivteža negativističkoj koncepciji liberalizma: sve je slobodno što Ustavom i zakonom nije zabranjeno (Ustav CG, član 10). On je atentat nad principima kategoričkog imperativa Kantove etike što važi kao univerzalni zakon socijabiliteta u prostoru i vremenu, a čiji postulat u tački 3 glasi: radi tako da se prema čovječanstvu, bilo u sopstvenoj ili ličnosti nekog drugog, nikad ne odnosiš kao prema pukom sredstvu nego kao prema svrsi (cilju).

Nadalje, svako ima pravo da svuda bude priznat kao pravni subjekt. Za što je neophodno postojanje objektivnog izraza njegove volje, kao imanentne odredice autonomije njegove ličnosti (Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima - član 6). Cjelokupna semantička struktura, onako kako je stipulisana u odjeljku “Uzimanje od umrlog davaoca” je prepuna pravnih: aporija, antinomoja i praznina. “Pretpostavlje - na saglasnost”, koja zamjenjuje, po zakonopiscima izričitu izjavu volje, znači apokalipsu na ljudsku slobodu i dostojanstvo, lov na žive i mrtve koji ovdje, u službi komercijalne medicine, postaju samo objekt i sredstvo, umjesto subjekt i cilj.

Pitanje uzimanja organa nije jednostrani pravni akt, nego dvostrana, uzajamna izjava izričite volje koja se ne može ostvariti isključiuvo saglasnošću - izričitom ili prećutnom davaoca organa ili tkiva, inter vivos ili mortis causa, već to mora da bude urađeno u formi ugovora kao javne isprave zaključenog između davaoca za njegovog života s jedne, odnosno primaoca i nadležne zdravstvene ustnove s druge strane. Samo pitanje kad je prestao život a kad nastupa smrt je najsloženije pitanje ne samo medicine, nego i biologije, filozofije, juristike i etike i nije rješeno na pouzdan način. Svi punoljetni, poslovno sposobni i zdravi za rasuđivanje ljudi postaju meta vivisekcije zdravstvenih službi koja sada u formi specijalne policije juri građane da im ekstrahira njihove organe i tkiva, te i oni koji nijesu to izričito dozvolili, pa se pod načelom pretpostavljene saglasnosti nalaze u postupka uhićenja njihovog tijela čiji krajnji cilj nije do konca etički nesumnjivo predstavljen.

Dakle, svako ko bude se našao pred Božjim sudom moraće na osnovu pretpostavljene saglasnosti da se nađe na hirurškom stolu i neće moći biti sahranjen ili kremiran po tradicijama ljudske kulture, prije nego što na njemu bude izvršen opit invisekcije u anatomsko-hirurškim sobama života i smrti. Izgleda je nastupilo Orvelova prjekcija doba o izjednačenju atavizma i animalizma sa ljudskošću . Kuda ide humanistička medicina? Kapitalizam nije samo instrument robne proizvodnje i tržišta nego, izgleda, i poluga komercijalne medicine u kojoj čovjek nije cilj nego sredstvo. Da li je čovjek čovjeku Bog, kako to poruči Protagora, ili pak stvar (objekt) kakvim ga vidi profitabilna medicina?

Quo vadis homine?

( Čedomir Bogićević )