Putevima fudbala…

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

Od Crne Gore, nesuđenog učesnika Mundijala, preko privilegovane Hrvatske, koju je u četvrtak veče na otvaranju gledalo pola planete, zatim evropskog Brazila - Portugala, do pravog, iskonskog Brazila, zemlje kafe, sambe i fudbala… Zemlje u kojoj se ovog ljeta održava vjerovatno i najveće Svjetsko fudbalsko prvenstvo u istoriji.

Jedanaest dobitnika velike nagradne igre pivare „Trebjesa“ činili su prvi crnogorski tim koji se dočepao Brazila. Sa njima je putovao i novinar „Vijesti”, kao 12, rezervni igrač.

Idemo u Brazil

Bio je to epski put - trajao je tačno dva dana. Mogao bi da se nazove i „putem fudbala”, jer je prolazio kroz zemlje učesnice Mundijala. Dah Svjetskog prvenstva osjećao se i mnogo prije dolaska u Južnu Ameriku.

Čak i u samom komšiluku, u Dubrovniku, gdje su na aerodromu „Ćilipi”, na dan utakmice Brazil - Hrvatska, sa zvučnika od ranog jutra tutnjale pjesme posvećene „vatrenima”.

Sve dnevne hrvatske novine tog dana su štampale obimne specijalne dodatke posvećene reprezentaciji, Mundijalu i samom otvaranju, uz navijačke rekvizite kao poklone čitaocima.

Sa naslovnih strana je vrištalo:

„Utakmica za milijarde” (Večernji list), „Učinite nas ponosnim” (Slobodna Dalmacija) do patriotskog - „Idemo u boj”, koji su razvukle „Sportske novosti”.

“Glamur kakav se doživljava jednom u životu”, pisao je iz Brazila novinarski doajen Tomislav Židak, dok se stručni konsultant „Jutarnjeg” , nekadašnji selektor Crne Gore Cico Kranjčar, podsjećao svog jedinog Mundijala i svog Brazila prije osam godina.

„Naš minimalni poraz od Brazila 2006. bio je tada propraćen malčice prekomjernim medijskim granatiranjem, iako i danas smatram da smo pružili vrlo solidan otpor momčadi koja je u svojim redovima imala tri vlasnika Zlatne lopte, superstarove Ronalda, Ronaldinja i Kaku, kao i velike igrače poput Roberta Karlosa i Kafua.”

Vatrena poplava u Zagrebu

Nešto kasnije, na zagrebačkom aerodromu „Pleso”, nekoliko sati pred utakmicu, tenzija je gotovo mogla da se reže u vazduhu. Radnice sa aerodroma su obučene u kockaste dresove čekirale karte putnicima, a štimung nije pokvarila ni snažna oluja, koja je bukvalno poplavila aerodromsku zgradu.

^{Poplava na aerodromu u Zagrebu (Foto: Danilo Mitrović)}

Svi letovi su bili obustavljeni na pola sata, a morali su da intervenišu vatrogasci kako bi isisali vodu iz unutrašnjosti zgrade! Sve to pred očima (malo i po nogama) crnogorske ekspedicije.

I dok je Juniči Nišimura, sada već ozloglašeni sudija iz Japana, davao znak za početak utakmice u Sao Paulu i 20. Svjetskog prvenstva, boing kompanije „Tap Portugal” odveo je crnogorsku ekspediciju u posljednju evropsku luku, drevni Lisabon.

Posljednja evropska luka

Rezultat sa „Korintijans arene” prvo smo čuli od stjuardese, odmah po slijetanju u Lisabon. „Treš - un” (3:1), čulo se iz vrha aviona.

Nije ni čudo - fudbal je zaštitni znak Portugala, a kada se igra Svjetsko prvenstvo, „najvažnija sporedna stvar” se graniči se sa religijom.

Dovoljno je bilo samo vidjeti naslovnu stranu lista „A Bola” , na kojoj navijačica na granici ludila preskače ogradu portugalskog kampa u Brazilu i utrčava u teren da bi se slikala sa Kristijanom Ronaldom.

„Locura em campinas” (ludnica u kampu), pisalo je na naslovnoj strani.

Trebala je to da bude samo obična noć u Lisabonu („Noć u Lisabonu” je i naslov čuvenog Remarkovog djela), spavanje u hotelu na aerodromu i rano buđenje da bi se uhvatio let za Sao Paulo, ali su crnogorski putnici-prolaznici baš imali sreće.

Građani Lisabona slave 13. jun kao svoj veliki praznik (Santo Antonio, zaštitnik grada), a ulice ovog zadivljujućeg grada bile su ispunjene do zore. Cijeli Lisabon plesao je u ritmu „fada”, portugalske nacionalne igre - praznik za oči i uši i fantastična uvertira za Brazil.

Spavanje je ostavljeno za prekookeanski let za Sao Paulo, koji je kasnio skoro pet sati, ali ni ta okolnost nije pokvarila raspoloženje.

Štavise, dah Mundijala postajao je sve jači. Crnogorska ekspedicija je još u Sarajevu postala podgrupa 40-ak bosanskih navijača koji su istom rutom (Zagreb-Lisabon-Sao Paulo-Rio de Žaneiro) putovali da bodre svoju reprezentaciju na meču sa Argentinom na prvi, istorijski Mundijal.

Na istom letu za Brazil bili su i njemački navijači koji su preko Sao Paula hvatali konekciju za Salvador i utakmicu sa Portugalom (dalek put su prekratili pivom), dok su tri, protiv malarije vakcinisana engleska navijača tražili svoj put za Manaus, grad u džungli Amazonije, gdje njihova reprezentacija igra veliki evropski derbi sa Italijom.

Džungla na asfaltu

Noćno slijetanje u Sao Paulo, nakon 9.728 pređenih kilometara od Lisabona, bio je prvi dodir sa Brazilom za sve članove ekspedicije.

Sao Paulo je brazilska „džungla na asfaltu” , megalopolis od 20 miliona stanovnika, a umiveni aerodrom „Aeroporto Internacional de Cumbica” najveći u cijeloj Latinskoj Americi.

Prizori po izlasku iz fantastične aerodromske zgrade (spremne za Mundijal) nisu bili baš reprezentativni , a i bila je mrkla noć - autobus jedne lokalne kompanije doveo je crnogorski tim navijača do Rio de Žaneira oko četiri sata ujutru po lokalnom vremenu.

Tu sjutradan, na legendarnoj „Marakani”, igrali su Argentina i Bosna i Hercegovina.

( Danilo Mitrović )