Brazil

Ako, poput potpisnika ovoga teksta, spadate u one koji, nalik Helenima, vrijeme mjere, ne Olimpijadama, već Svjetskim prvenstvima u fudbalu, za vas je prekjuče počeo - praznik. Mjesec koji će obilježiti Igra.

Uostalom, u vrijeme sveopšteg ubrzanja, taj ritam od četiri godine daje ovom takmičenju dodatnu ekskluzivnost i izbjegava opasnu inflaciju. Hoću reći, dobro je što nekome nije palo na pamet da se Svjetski kup održava svake ili svake druge godine. Budući da ovo takmičenje donosi golem profit...

Brazil je u stvarnosti, kao i u književnosti, zemlja razapeta između egzotike i surovosti.

Egzotičnost je, na neki način, uvijek žudnja koja prerasta u fetišizaciju. I, nedvosmisleno evropski proizvod. Zato je egzotizam uvijek i znak evrocentričnosti i kolonijalni diskurs. Egzotizam podrazumijeva ideje i koncepte izdvojene iz autentičnog socijalnog i kulturnog konteksta koji se romantizuju, površno “usvajaju” i integrišu u Poznato. Stoga prosječan Zapadnjak odbija da shvati razloge onih demonstranata u Brazilu koji su protiv svjetskog prvenstva. Jer se to ne uklapa u ideju - egzotike.

Egzotični impuls možete naći u jednom Apdajkovom romanu, koji svakako ne spada među njegove najbolje, a zove se baš “Brazil”. Takav pogled se uvijek svede na neku vrstu potrage za uprojektovanom senzualnošću.

Možda je lakše razumijeti gnjev ako ste odgledali film “Grad Boga”. Nezašećerena i sjajno ispričana priča o ludilu favela.

Ipak, Brazil je u dva romana Vargasa Ljose, čini mi se, najljepše književno utemeljen. Jedan roman je iz sredine osamdesetih, “Rat za smak svijeta”, dok drugi spada u pozna djela - “Keltov san” i donosi priču o Amazoniji i groznici kaučuka...

Za potpisnika ovoga teksta, najbolji roman sa “brazilskom temom” je upravo Ljosin “Rat za smak svijeta”. Tema je i danas aktuelna. Sukob Očaja i Moći. U drugoj polovini XIX vijeka u Brazilu se desio pokret harizmatičnog Antonija Savjetnika. Sirotinja, bijednici, preobraćenici od svih fela, svi su se našli na istoj strani. Država šalje slavnog pukovnika Sezara Moreiru na Antonija Savjetnika i njegovu komunu, ali vojska biva - do nogu potučena. Roman je posvećen Euklidešu da Kunji, piscu i novinaru koji je o tim događajima izvještavao. Današnji demonstranti u Brazilu zasigurno bi Antonija Savjetnika prihvatli kao svoga...

A Igra?

Kao navijač Argentine, volio bih da i druga titula iz Brazila ode na La Platu. Samo na - drugu obalu. Ali, to što bih ja volio samo je mjera moje želje, i ništa drugo...

Nakon velemajstora, vratimo se - domaćim diletantima. Kada sam vidio da je gospodin Lazović određen da vodi pregovore SDP u Podgorici, shvatio sam da je, fudbalskim rječnikom, utakmica “prodata”.

Istovremeno, uz čitalački oprost zbog asocijativnog registra, sjetio sam se jedne pričice koji je moj profesor Antičke književnosti Vladeta Janković nenadmašno interpretirao studentima prve godine.

Riječ je o završnici Orestije. Naime, Orestu se sudi za ubistvo majke - koja jeste ubila njegovog oca, a svog muža, no, helenska logika je neumoljiva - muž nije krvni srodnik, a majka jeste, te je taj zločin neuporedivo veći. Zevs treba da odredi koji će od bogova presuditi Orestu. I odabira - Atenu. Da o ubistvu majke presuđuje ona koja nije rođena od majke - budući da ju je Zevs “rodio” iz sopstvene glave. Ona presuđuje očekivano - oslobađa majkoubicu. Helenski narativni genij bio je nenadmašan. Sve izgleda pravično, premda je riječ o - manipulaciji Glavnog. Suđenje je fikcija, presuda je odmah znana. I ovaj kojeg su odredili da presudi “nastao” je iz Gazdine glave...

A Gazda dobro zna kako će - presuditi.

( Balša Brković )