Šta je Tito rekao Laliću

Crnu Goru je Tito posjećivao petnaest puta. Prvi put 5. avgusta 1940, pod konspirativnim imenom inž. Slavko Babić; i posljednji: 1979. kada je u Igalu boravio od 18. marta do 16.aprila.

Tokom prve posjete, 1940. Tito je na Barama Žugića prisustvovao Osmoj pokrajinskoj konferenciji KPJ za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju, koja je, očigledno, imala veliki značaj, jer je konsolidovala redove partije i pokazala spremnost da se izvrše svi zadaci.

“O snazi i jedinstvu naših partijskih organizacija”, rekao je 30 godina kasnije na Žabljaku Tito, “najbolje govori činjenica da smo mi ovdje, u jednoj kući, bezbjedno održavali dva dana konferenciju. Ja sam ovdje odsjeo u hotelu koji je kasnije spaljen. Hotel je bio pun beogradske buržoazije, u kojoj je sigurno bilo i špijuna. Ali ipak, nijedan učesnik konferencije nije tih dana pao u ruke neprijatelja jer je u crnogorskoj partiji stvoreno jedinstvo…”

Šestog avgusta 1970. karavela s Titom i članovima pratnje, sletjela je na titogradski aerodrom u 9 i 30. Pozdravili su ga najviši crnogorski državni funkcioneri, kao i Blažo Jovanović. Poslije kraćeg razgovora sa domaćinima u pristanišnoj zgradi vojnog dijela aerodroma, nastavio je put za Žabljak gdje će prisustvovati svečanostima povodom 30. godišnjice Osme pokrajinske konferencije za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju.

Dolazio je zatim Tito u Crnu Goru 1972, 1975, 1976, 1977, 1978. i 1979. ali meni je najzanimljivija bila njegova trodnevna posjeta Žabljaku.

Dan vedar kao oko; plavo nebo crnogorsko nad vrhovima Bjelasice, Sinjajevine, Durmitora… Narod pored ceste. Titov veliki mercedes sa šestoro vrata, u kome su još bili Jovanka, Veselin Đuranović i Vidoje Žarković, svuda zasipan cvijećem. Od Mojkovca je nastavio put prema Žabljaku, kroz divno Potarje, no makadamskom, prašnjavom cestom.

“Ovu cestu čim prije treba rekonstruisati”, reče Tito.

Već sljedeće godine put je asfaltiran…

Jutarnja šetnja pored Crnog Jezera. Tu je i Jovanka, koja je, najčešće, išla iza Tita dva koraka; svojim tankim glasom oslovljavala ga “Tito”. Raspoložen, Tito se šali, veli: “Kad Bosanci razgovaraju, kažu riječ, pa pljucnu, pa opet riječ, pljucnu, i tako…”

Gorostasni Durmitor; neko reče: ima divokoza! Tito se trže, manirom iskusnog lovca pogleda durmitorske vrhove, upita: “Je l’ ima tu dobrih kapitalaca!? E, pa, ne bih se žalio penjati, tako da ga mogu dobiti na petsto, šesto metara…”

Trećeg dana boravka na Žabljaku, 8. avgusta 1970. u borovoj šumi, neposredno uz Crno jezero, priređen je svečani ručak. Bili su tu V. Đuranović i V. Žarković sa suprugama, predsjednici durmitorskih opština, stari general iz Vasojevića Savo Orović, zatim Veljko Vlahović, general Danilo Jauković i brojne zvanice crnogorskog javnog, političkog i kulturnog života. Tito se obradovao kada su ga poslužili kačamakom i kisjelim mlijekom i rekao: “To sam na Žabljaku jeo i 1943”.

Ručak se bližio kraju, posluženo je voće. Odjednom, jedan čovjek se žurnim korakom uputio Titovom stolu i sjeo naspram njega. Bio je to crnogorski pisac Mihailo Lalić. Tito je saznao da se tu nalazi Lalić i od Žarkovića i Đuranovića zatražio da učine da se sretne s njim.

U mom novinarskom bloku ostalo je zapisano:

“Druže Laliću”, obratio se Tito piscu, “čitao sam sva vaša djela i po mom mišljenju vi ste veliki umjetnik, ali neka o tome sudi književna kritika, a ja kao predsjednik CK SKJ hoću da vam kažem da ste i do današnjega dana ostali pravi komunist i partizan. Vi ste se uvijek borili, vi to i sada činite i ja vam na tome kao predsjednik CK SKJ zahvaljujem”.

Tito je govorio, a Lalić ga je pažljivo slušao.

“Ja sam htio odavno s vama da se pitam, jer sam ja vaše stvari čitao”, naglasio je Tito. “Mnogo još ima materijala, mnogo ima da se piše o našoj revoluciji. Meni je velika želja da se u mladima održi taj heroizam, da se napajaju našom revolucijom. Književnost je širokog dijapazona. Meni je mnogo stalo da se naša junačka prošlost vjerno prikazuje. Čitam sve ove uspomene boraca iz rata. To je interesantno. Ima i krupnih stvari, jer je to doživio naš čovjek kao običan borac. Čitao sam Zamku Slovenca Toneta Svetea. Napisao je tri knjige, ali kao roman. Ja sam tih dvije hiljade stranica pročitao vrlo pažljivo. Iz toga se vidi duša našeg čovjeka. Fakat, ja zaista mogu mnogo pročitati i kroz to brzo čitanje ipak uhvatim smisao, suštinu”.

Tito je zatim govorio o filmu Bitka na Neretvi za koji je rekao da je “jaka stvar, u Japanu je sada na prvom mjestu, meni se jako sviđa, a Veljko Bulajić je vrhunski reditelj”. Izrazio je želju “da bi bilo dobro i da film Sutjeska ispadne dobar”, ali je dodao: “Teška je tema, pa se bojim”.

Prisjetio se sudbonosnih dana pred bitku na Neretvi:

“Čitavu noć sam šetao i razmišljao šta da radim, ali smo ih razbili. Tamo gdje je danas brana, bio je most. Naredio sam Volođi da ruši most. To je Njemce zbunilo. Tu smo smrtni udarac zadali četnicima. I to je Bitka na Neretvi dobro dala. To je samo jedan efekat iz naše velike revolucije. Film Bitka na Neretvi je i u Americi postigao veliki uspjeh iako se tamo prikzuje skraćena verzija“.

Obraćajući se Laliću, Tito je na kraju rekao:

“Dobro bi bilo da se sve više posvetite ovoj našoj bliskoj stvarnosti”.

U tom trenutku ljudi iz protokola učtivo su upozorili Tita da je vrijeme za odlazak.

Izuzetno raspoložen, on je kazao:

“Zašto moram da idem, kako mi je lijepo ovdje, među mojim drugovima…”

U povratku svratio je na Biogradsko jezero, zatim nastavio prema Titogradu, vili Gorica.

( Slobodan Vuković )