Radikalno - banalno Zlo

Zašto je radikalno Zlo banalno?

U svom kapitalnom djelu Minima moralia, osnivač Frankfurtske škole, i jedan od najistaknutijih rodonačelnika kritičke teorije društva, Teodor Adorno, ističe da u savremenom kapitalističkom poretku ,,život ne živi”. Tačnije, u ovom, a i ostalim svojim djelima, na direktan ili indirektan način, ovaj frankfurtski filosof proglašava radikalno Zlo kao autentičan način bivstvovanja savremenog svijeta.

Kao Jevrej, potresen grozotom ,,iskustva Aušvica”, Adorno svoj filosofski opus ustrojiše na kritici pozitivnog, prosvetiteljskog, identifikujućeg uma, čija se esencijalnost ogleda u perverznosti logike samoodržanja. Takva logika, kao krajnju svrhu svog postojanja, vidi u oslobađanju čovjeka iz začaranosti mitološkog mraka i njegovom postavljanju za gospodara. Da bi se samoodržavalo, gospodarilo (opstajalo) mora se moći poći od principa moći i time izvršiti unifikaciju svekolike Drugosti. Jevreji su svakako bili primjer onih koji se nisu dali unifikovati, primjer onog Ne-identičnog par excellence. Samim tim, svako ko ne podliježe unifikaciji nužno mora biti likvidiran. Nakon pogroma Jevreja, u knjizi Dijalektika prosvetiteljstva, koja je objavljena odmah nakon rata, a koju je Adorno napisao zajedno sa Horkhajmerom, s pravom se konstatuje kako se mit i prosvetiteljstvo ukrštaju. Preciznije, mitsko izjednačavanje neživog sa živim reflektuje se u prosvetiteljskom izjednačavanju živog sa neživim. Stoga, mit nužno postaje prosvetiteljstvo, a prosvetiteljstvo se nužno vraća na mit. Ako uzmemo u obzir simboličke elemente nacističkog pokreta (pozdravi, kukasti krstovi…) uvidjećemo da je ova teza u potpunosti smislena.

Međutim, od prvobitne eshatološke prosvetiteljske postavke uzdizanja čovjeka, njegove tendencije spasenja čovjeka od pada u varvarstvo, došlo se do odigravanja varvarstva. Nacistički iracionalizam i naučno-tehnološki racionalizam, kao glavni akter pomračenja uma, varvarizovali su čovjeka. Štaviše, pošlo se i korak dalje u bezdanjenju ljudske egzistencije.

Naime, kako nas podučava Detlef Klausen (Granice prosvetiteljstva), antisemitizam je zamijenjen ,,vječnim antisemitizmom”. Prije svega, riječ je o obliku antisemitizma koji nastaje u društvu kosmopolitskog karaktera; u društvu koje svoje postojanje upravo duguje strahu od antisemitizma. Zar nije dovoljno istaći da danas ona društva koja militaristički djeluju, totalitarno, unifikatorski prema ostalim društvima, nisu u osnovi kosmopolitiska?! Upravo takvi sistemi nam serviraju priču o ljudskim i manjinskim pravima, zaboravljajući da u svakom pogledu ubijaju čovjeka. Upravo, stoga, jedini zadatak savremenog društva jeste da se izbori za čovjeka. Kako govoriti o pravu, a nemati pravo na život?! Ta vječna dehumanizacija, koja je svoje utočište našla u šizofreniji nacističkog iracionalizma, sada nalazi u šizofreniji surovog kapitalističko - kosmopolitskog iracionalizma.

Hitlerovska unifikacija zamijenjena je pentagonovskom unifikacijom, s tim što se pentagonovska unifikacija, koja ide vektorom ,,zapad - istok”, na morbidan način legitimizuje. Ako pogledamo problem ,,banalnosti Zla”, kog je Hana Arent izložila u knjizi Ajhman u Jerusalimu, uvidjećemo da Zlo nije i ne može biti banalno. Međutim, ono što čini Zlo banalnim jeste način na koji se ono legitimizuje. Dva primjera će nam najbolje pomoći u potvrdi kazanog. Sekretar NATO-a, Andres fog Rasmusen, u nedavnoj posjeti Crnoj Gori, istakao je da je napad na SR Jugoslaviju (pa i Crnu Goru) predstavljao napad na represivni režim Beograda (riječ je o onom režimu kog je Pentagon proglasio ,,faktorom mira i stabilnosti”, dok je smrt bila jedina riječ u BiH). Drugi, možda i najeklatantniji primjer, vezan je za tzv. libijsku krizu. TV prilog, na kom libijski opozicionari, u procesu ,,demokratizacije” svoje države, nabijaju na kolac svog lidera Moamera El Gadafija, prvobitno, u čovjeku bi izazvao potresenost i nemir. Ali, naredni prilog, na kom Klintonova iskazuje da je u Libiji demokratija pobijedila, ,,oslobađa” nas svakog nemira i pruža svjedočanstvo banalizovanja Zla.

I pored takvog stanja, euforija i nestrpljivost zbog predstojećeg NATO samita, u Velsu, u Crnoj Gori nadilazi granice svakog ukusa. Uvjerenost državnih zvaničnika da se radi ispravan posao ne sputava ih da nekontrolisano troše novac naroda, koji ih u ovom poduhvatu i ne podržava. Svakodnevne manifestacije, konferencije, obilasci crnogorskih klanaca i gudura, kao i prodavanje demagogije o progresivnosti i benefitima koje NATO nudi, pravdaju se spinovanjem rejtinga podrške od strane građanstva.

Elem, ako je ko poznat po legitimizaciji svake neljudskosti, onda su to naši zvaničnici - lokalni NATOvci. Njihove ,,pobjede” na državnom nivou u samom rezultatu pronalaze svoj legitimitet. Tako i oni, kao i NATO, sve će postupke legitimizovati, a da nikada ne dovedu u pitanje smisao sopstvenog legitimiteta. Nudeći spektakl, kao uslov za formalizaciju naših umova, elite nam ulivaju nadu u progres kog ovdje nikada nije bilo, ili se ne pamti. Ipak, možda on dođe! Kažu, to zavisi od Ranka i Rasmunsenove agende!

( Ognjen Jovović )