Opšteprihvaćene činjenice koje su zapravo netačne
Od geografije do psihologije, postoje mnogi primjeri kod ljudi da su fiktivne i pogrešne činjenice zapravo istinite i tačne
Neke činjenice gotovo da predstavljaju dogme, mi ih prihvatamo kao tačne, a i ne razmišljamo o tome da li je ta činjenica zaista tačno.
Na primjer, 2005. godine svemirski teleskop Spitzer osporio je "neoborivu" činjenicu da je Mliječna staza spiralna galaksija.
Iako nam je gotovo cio život ta činjenica servirana kao neoboriva, Mliječni put zapravo je prečkasta spiralna galaksija. Umjesto elegantnih krakova koji izviru iz sredine galaksije, naša galaksija sastavljena je od jedne ogromne "prečke" koja prolazi kroz središte galaksije i na čijim krajevima izviru krakovi, odnosno spirale galaksije.
Danas naučnici vode debate o ovoj mogućnosti i traže odlučujući dokaz u prilog jedne ili druge teorije. I to traje godinama.
Ali, kada su uspjeli da pronađu dokaz o stvarnom izgledu galaksije (ovaj drugi, sa "prečkom"), izostala je odgovarajuća reakcija javnosti.
Neki mediji tom otkriću pružili su malo ili gotovo nimalo medijskog prostora, astronomi su kratko raspravljali o tome.
I tako zaljubljenici u svemir znaju sve o tome, dok svi ostali ostaju u blagoslovlenom neznanju i galaksiju u kojoj živimo zamišljaju potpuno pogrešno.
Od geografije do psihologije, postoje mnogi primjeri kod ljudi da su fiktivne i pogrešne činjenice zapravo istinite i tačne. U nastavku ćemo predstaviti deset velikih grešaka koje su prihvaćene kao opštepoznate činjenice.
10. Everest je najviša planina na Zemlji
Everest je jedna zapanjujuće velika planina, tu se svi slažemo, ali da li je stvarno najviša na svijetu? Prema popularnom shvatanju, visina planine zavisi od toga koliko se visoko diže iznad nivoa mora.
Mont Everest
Međutim, tehnički, visina planine bi trebalo da se mjeri od temelja planine pa sve do vrha. I prema tome, Mauna Kea definitivno je najviša planina.
Ako za jedinicu mjere visine uzimamo samo nadmorsku visinu, Mauna Kea visoka je "tričavih" 4.206 m.
Mauna Kea
Ali, ako računamo i nevjerovatan dio nje koji se nalazi ispod površine mora, njena visina iznosi 10.200 m. Everest se proteže na "samo" 8.848 m nadmorske visine.
9. Tjelesna toplota većinom se rasipa kroz glavu
Postoji opšteprihvaćina činjenica koja trvrdi da većinu tjelesne toplote gubimo kroz glavu, jer se u njoj nalazi veliki broj krvnih žila. Ili možda zato što između skalpa i lobanje nema značajnijeg sloja masnoće.
Ili zato što je cirkulacija povećana kako bi mozak održavala toplim. Ili zbog nečeg drugog. Na kraju krajeva, svi smo čuli savjet: "Nosi kapu zimi, inače ćeš se prehladiti". No, tužna istina je da se ista količina toplote sa površine glave gubi kao što se i gubi sa bilo koje druge površine na tijelu.
Ako ste napolju i primijetite da vam je glava posebno hladna u odnosu na tijelo, to je vjerovatno jer nije pokrivena, dok je ostatak tijela dobro pokriven. Problem će biti riješen ako stavite kapu.
8. Kineski zid jedina je ljudska tvorevina koja se vidi iz svemira
Kineski zid dvostruko je nezasluženo na takvom glasu. Iz svemira se mogu vidjeti i druge građevine koje je sagradio čovjek – pogotovo kad se to područje na Zemlji posmatra dok nema sjaja uličnog osvjetljenja u toku noći.
Takođe, vrlo je teško razaznati Kineski zid na nekom specifičnom području. Čak i sa vrlo jakim objektivima na kameri i dalje je vrlo teško raspoznati Kineski zid od okoline.
Postoji nekoliko razloga zašto je ta nazovi-činjenica tako popularna. Prvi je da istorija Kineskog zida ide unazad mnogo prije perioda istraživanja svemira, pa niko nije znao dovoljno kako bi tu pogrešnu pertpostavku ispravio.
Kineski zid
Drugi je da je Kineski zid zaista ogromna građevina – stotinama kilometara dugačka – i razumljivo je da su ljudi pretpostavili da je zato uočljiv i iz svemira.
Da, Kineski zid je jako dugačak. Sagrađen je od kamenja prikupljenog iz područja na kojima se gradio Kineski zid, pa je i njegova boja vrlo slična boji okoline.
Pa osim ako Kina ne odluči da promijeni imidž zida i oboji ga recimo u jarko ružičasto, i dalje će ova impoznatna građevina biti teško uočljiva iz svemira.
7. Staklo je tečnost koja se polako kreće
Dok ste bili djeca, prije ere pametnih telefona, možda ste uživali u izletima, veselili se jednodnevnom izostajanju iz škole, zabavi i istraživanju. Barem dok niste počeli da razgledate neke prašnjave, stare, dosadne zgrade.
Čak ni objašnjenja turističkog vodiča o tome kako je staklo u nabranim, nejednakim prozorskim staklima polagano teklo prema dolje tokom godina, nije moglo zadržati vašu pažnju.
Tečna prozorska stakla? Ne.
Razlog zbog kojeg stari stakleni prozori nisu savršeno ravni i prozirni jeste način na koji su napravljeni, a ne zbog laganog oticanja pod uticajem sile teže tokom stoljeća, koliko god to magično zvučalo.
Sve do srednjih 1800-ih, većina prozorskih stakala načinjeno je uz pomoć procesa koji se zove „krunska metoda”. Staklo se naduvavalo, poravnavalo, grijalo i okretalo, čime se dobio list stakla koji je bio relativno jeftin za proizvodnju.
Takođe, je na nekim mjestima bio deblji. Drugim riječima, prozori su izgledali isto kao i danas. Ne postoji nikakva putujuća tečnost jer je staklo amorfna tvrda stvar.
6. Ptice će napustiti svoje mlade ako ih dotaknete
Nalazite se u dvorištu i odjednom ugledate neugodan prizor – malenog ptića koji se spotiče na tlu i očajnički želi da se domogne svog gnijezda, no uprkos svim naporima ne uspijeva.
Odjednom perifernim vidom opazite mačku koja se šunja prema ptiću i spremna je za skok! Potrčite da spasite to malo klupko od perja, unesete ga u kuću i slažete mu gnijezdo u kartonskoj kutiji. Odgojićete ptića sve dok ne bude sposoban za let.
To je potpuno pogrešno, ali ne zbog toga što ste dodirnuli ptića. Ptići obično ne napuštaju gnijezda sve dok nisu spremni za letjenje (ili bar djelimično spremni). No, jednako kao što i ljudi uglavnom vrlo loše voze na svom prvu satu vožnje, tako i ptići loše lete prvi put.
Prema tome, ponekad završe i na tlu. Ali to ne znači da roditelji ne nadgledaju svog ptića. Vjerovatno se nalaze u obližnjoj krošnji drveta i posmatraju kako njihov potomak upravo zaboravlja sve što su ga naučili. Ako ostavite ptića na miru, roditelji će mu se ponovo približiti i očitati još koju lekciju.
5. Jezik je podijeljen na zone ukusa
Mnogo ljudi misli da su različiti djelovi jezika fino raspoređeni na raspoznavanje pojedinih ukusa. Vrh jezika je za slatko, bočni djelovi su za slano, gorko je na zadnjoj strani, a kisjelo je ono između.
Ova "činjenica" bila je priznata jako dugo. Nedavno je otrkiveno da je cijela ta "teorija zona" pala u vodu. Pokazalo se da ljudi mogu da osjete različite ukuse različitim djelovima jezika.
Takođe postoji i peti osnovni ukus koji nije baš toliko poznat – umami ukus. August Escofier, francuski kuvar iz 19. vijeka, prvi je predstavio taj ukus na jednoj zabavi u palati i bio je opisan kao pikantan i mesnat. Međutim, naučnici su insistirali na "velikoj četvorci" – slatko, slano, gorko i kisjelo.
Iako je umami poznat ukus u Japanu, ideja petog ukusa nije ni tamo pustila korjenje. Sve do pojave japanskog hemičara Kikunae Ikede, koji je odlučio da ustanovi o čemu se radi kada je riječ o umamiju.
Rezultati istraživanja pokazali su da ukus dolazi iz glutaminske kiseline. No, niko mu nije vjerovao sve do kraja 20. vijeka, kada su naučnici "bacili pogled" na njegov rad i ustanovili da je Ikeda sve vrijeme bio u pravu.
4. Sve do Kristofora Kolumba ljudi su vjerovali da je Zemlja ravna
Posada Kristofora Kolumba imala je mnogo razloga za zabrinutost. Postojala je mogućnost da će naići na osvetoljubive vremenske neprilike, i naravno, sva ona silna čudovišta.
Ali, padanje sa ruba svijeta? Ne baš. Vijest da je Kolumbo krenuo na otkrivanje nezamislivog, usprkos svim postojećim naučnim saznanjima, pa je postao međunarodna zvijezda jer nije pao sa ivice svijeta, potpuno je lažna.
Još od učenog, logičkog doba Grka, ljudi znaju da žive na velikom globusu. Postojali su mnogi očiti znakovi, poput zakrivljenosti horizonta i načina na koji brodovi nestaju iza horizonta.
Postojali su i mnogi prigovori na Kolumbov plan da posjeti Indiju tako zaobilaznim putem, ali tragična propast u ponor nije bio jedan od prigovora. Najskeptičniji su bili logisti. S obzirom na procijenjenu veličinu globusa, postojala je realna mogućnost da brodovi neće uspješno doploviti do željene destinacije.
3. Krv koja nosi kiseonik je crvena, a krv bez kiseonika je plava
Svi imamo vene koje se protežu čitavim našim tijelom i te vene su recimo plave boje, pa se iz toga izvode krivi zaključci da je ta krv plava.
Jednom kad krv dođe do pluća i pokupi kiseonik, ona je žarko crvena, a kad procirkulira tijelom i kad se vraća kroz srce, pa do pluća po još kiseonika, ta je krv tamnocrvena. Inače, vene su plave zbog igre svjetlosti, a ne zbog onoga što je u njima.
2. Kameleoni mijenjaju boju kako bi se stopili sa okolinom
Svo to mijenjanje boje, nasuprot prihvaćenom mišljenju, većinom nema nikakve veze sa uklapanjem u okolinu. Zapravo sve zavisi od vrste, ali kameleoni su većinom prilično dobro zakamuflirani još u startu. Ako im je potrebno da stope sa pozadinom, jednostavno zadrže svoju normalnu boju.
Umjesto toga, kameleon mijenja boje zbog fizičkih, psiholoških i emocionalnih promjena. Ako se osjećaju sitničavo, ljuto ili uplašeno, promijeniće boju koristeći svoje kromatofore. Boju mijenjaju i kako bi komunicirali na razne načine ili započeli borbu. Svijetlo i temperatura takođe igraju određenu ulogu u tome kakvu će boju kameleon poprimiti.
1. Ljudi imaju pet čula
Standardna čula su čula vida, sluha, mirisa, dodira i ukusa. Međutim, živite u zabludi ukoliko mislite da su čula jedini način da prepoznate informacije iz svog okruženja ili promjene u sebi.
Postoji mnog više čula, iako njihov broj varira i lome se koplja oko konačnog broja ljudskih čula. Postoji nekoliko "dosadnih" čula koje tijelo koristi, a da nismo toga ni svjesni.
Zanimljiva je propriocepcija, koja vam omogućava da zatvorite oči i dotaknete nos. Bukvalno, ona omogućava da se dva dijela našeg tijela spoje bez vizualne potvrde.
U čula još možemo da uvrstimo i glad, žeđ, osjećaj toplog i hladnog, pa i svrab koji je nezavistan u odnosu na dodir i bol. Zanimljivo, zar ne?
Galerija
( National geographic )